Ljudske sudbine mogu biti nevjerovatne i ono što nam život režira ne može se naći ni u jednom holivudskom filmu. Danas se prisjećamo jednog događaja koji se desio prije mnogo decenija.
Nakon što je medeni mjesec završio, Vladimir Savitsky i Larisa Savitsky, mladi duo koji je još uvijek bio u ranim dvadesetima, nastavili su sa svojom normalnom rutinom. Činilo se da su nadolazeći dani puni potencijala i sjaja, odražavajući njihovu perspektivu punu nade. 24. kolovoza Larisa i Vladimir krenuli su na let 811 za zračnu luku Komsomolsk-on-Amur, nesvjesni da će njihovi snovi biti napušteni nakon polijetanja. Međutim, dok se zrakoplov vinuo u nebo, dogodio se nepredviđeni incident.
- Usred njihova putovanja iznenada je došlo do sudara njihove letjelice u kojoj je bilo 38 putnika i brzog vojnog zrakoplova TU-16. Neočekivana brzina vojnog zrakoplova iznenadila je drugi zrakoplov, onesposobivši ih da reagiraju na vrijeme. Nažalost, većina putnika je stradala u katastrofalnom sudaru. Sjećanje na točan trenutak sudara urezalo se u Larisin um, dok su krov i krila nemilosrdno iščupani, ostavljajući samo jezive odjeke krikova. Kad sam okrenula pogled prema svom partneru, preplavila me jeziva spoznaja – podlegao je stisku smrti.
Točno u tom trenutku preplavio me neporeciv osjećaj spoznaje, predviđajući moju skoru smrt. Larisino sjećanje na filmsku scenu koja prikazuje avionsku nesreću bljesnulo joj je u mislima, posebno na trenutak kada je mlada djevojka uhvatila svoje sjedalo i spustila se u gustu džunglu ispod. Prepoznavši nadolazeći sudar, svjesno sam odlučio locirati prikladno područje i pripremiti se za udar. Dok se olupina spuštala, Larisa je očajnički odlučno stezala svoje sjedalo, a svaka sekunda kao da ju je približavala neizbježnoj sudbini.
Igrom sudbine, gusta šuma se pojavila baš kad je bila na rubu pada. Njezino je sjećanje bilo ograničeno na taj pojedinačni trenutak prije nego što je pala u nesvijest. Kad su se Larisine oči naglo otvorile, odmah su se spustile na beživotno tijelo njezina supruga. Ležao je nepomično samo nekoliko metara od nje, dirljiv prizor koji će joj zauvijek ostati urezan u sjećanje, kao da se oprašta. U svojoj očajničkoj potrazi za pomoći, Larisa je izdržala naporno dvodnevno putovanje kroz prostranu sibirsku šumu. Kako je vrijeme prolazilo, njezina je nada za spas bila sve manja.
No, trećeg dana na nju je slučajno naletio suosjećajni ribar, čime je njezina muka prekinuta. Bila je uznemirujuća spoznaja otkriti da se moja vlastita obitelj pobrinula za moje posljednje počivalište, ali ubrzo sam postao svjestan opsežnog popisa koji sadrži imena svih pojedinaca na brodu, a moja je obitelj bila odmah obaviještena. Tragični incident prošao je potpuno nezapaženo u novinama Sovjetskog Saveza. Sudar dvaju zrakoplova brzo je prikriven kroz tajne akcije koje je provela sovjetska tajna policija.
Ožalošćenim obiteljima žrtava naložena je šutnja te im je uskraćena prilika da odaju počast i slave sjećanja na svoje najmilije. Kada je Larisa stigla u zdravstvenu ustanovu, njezinu sobu pomno je nadzirala skupina uniformiranih muškaraca. Posjeti obitelji i prijatelja bili su zabranjeni, a Larisa se prisjeća da su njezinoj majci rekli da šuti. Sve do 2000-ih nije otkriven puni razmjer tragedije, dugo nakon što se incident dogodio.
Larisa je jedina preživjela ovaj razorni događaj, a pred njom je bio dug i naporan put do fizičkog i emocionalnog oporavka. Unatoč izazovima, uspjela je ponovno izgraditi svoj život i na kraju postala majka sinu. Fotografije snimljene nakon incidenta izvanredan su dokaz ženine nevjerojatne otpornosti. Larisa čvrsto vjeruje da je za ovaj tragični događaj kriva vojska, koja nije priznala postojanje putničkog zrakoplova koji je letio istom putanjom. Dok obilježavam godišnjicu 24. kolovoza, slavim svoje ponovno rođenje. Kao da djelić mog bića ostaje u tom točnom trenutku, zauvijek suspendiran, nikad se u potpunosti ne povezujući.
