Danas kada živimo u digitanom dobu većina ljudi vrijeme provodi na internetu i međusobna komunikacija se svela na poruke. Međutim postoje i oni koji odbijaju da žive na ovakav način.
Predstavljamo narativ jedinstvene zajednice koja se odlučila oduprijeti pritiscima modernog društva i ponovno se povezati sa svojim porijeklom, tražeći utočište od tehnologije, buke i frenetičnog tempa modernog života. U potpunoj suprotnosti s prevladavajućim trendom traženja bržeg, praktičnijeg i međusobno povezanog načina života, posebna skupina stanovnika Kine izabrala je potpuno drugačiji put – onaj koji uključuje život u špilji, smještenoj visoko u planinama, u potpunom skladu s prirodom.
- Smješteno u udaljenim regijama provincije Guizhou na nevjerojatnoj nadmorskoj visini od 1800 metara, ovo selo prkosi konvencionalnoj kategorizaciji. Smješten u golemoj špilji i lišen cesta, struje ili bilo kakvog privida modernog postojanja, pojavio se kao dirljiv amblem otpornosti i duha zajedništva. Pojedinci su generacijama gradili svoj dom u ovom okruženju koje bi mnogi mogli smatrati negostoljubivim, ali su ga pretvorili u funkcionalan, uredan i dostojanstven životni prostor. Ova izolirana zajednica je lišena bilo kakvih cesta, bilo asfaltiranih ili neasfaltiranih.
Nema mosta, niti bilo kakvog prijevoza kojim bi se moglo doći do sela. Pristup je moguć samo uskom i strmom stazom za koju je potrebno više od sat vremena hodanja. Unatoč toj fizičkoj udaljenosti, život u špilji je desetljećima bujao. Obitelji su se okupljale, djeca su se školovala, a dnevne aktivnosti odvijale su se na način koji je ilustrirao izuzetnu otpornost ljudske prilagodljivosti. Najznačajnije svjedočanstvo razvoja sela je povijesni posjed škole koju je upisivalo čak 186 učenika. U okruženju bez struje i nastavnih resursa, i učitelji i učenici svakodnevno su se borili za prenošenje i stjecanje znanja.
Nastava se odvijala danju i uz bakljadu, no bila je obilježena entuzijazmom i vjerom u budućnost. Ovaj scenarij potvrđuje ideju da se obrazovanje ne oslanja samo na tehnološke alate, već temeljno na predanost i ljudsku odlučnost. Unatoč njihovoj udaljenosti od civiliziranog društva, te osobe ne treba smatrati nazadnima ili primitivnima. Umjesto toga, njihov stil života je bio primjer dubokog osjećaja samosvijesti i neovisnosti. Ovisili su o resursima koje im je dala priroda i nastojali su održati skladan odnos s okolinom. Zanimljivo je primijetiti u kojoj je mjeri njihovo svakodnevno postojanje bilo ukorijenjeno u suradnji, povjerenju i tradiciji.
Početkom 2000-ih kineske su vlasti odlučile ograničiti pristup špilji i raspustiti selo, unatoč prevladavajućim okolnostima. Službeno objašnjenje bilo je da “u Kini ne žive pećinski ljudi”, izjava koja je izazvala značajno negodovanje javnosti. Stanovništvo je prepoznalo da problem nije samo postojanje nepovezane skupine bez perspektive, već zajednice koja je uspješno uspostavila autonoman i održiv način života. Ova izjava vlasti potaknula je kritičko ispitivanje same definicije onoga što znači biti “civiliziran”. Narativ koji okružuje ovo selo zaokupio je pozornost medija, brzo zaokupivši turiste, istraživače i antropologe.
Porast javnog interesa natjerao je lokalne vlasti da omoguće preseljenje dijela stanovništva, prvenstveno djece, u internate i druge ustanove koje pružaju modernije uvjete života. Ipak, stotinjak jedinki i dalje živi u špilji, nepokolebljivi u svojoj predanosti očuvanju svoje tradicije i načina života. Za ove pojedince boravak u špilji ne predstavlja siromaštvo ili nedostatak napretka; nego služi kao amblem slobode, pripadnosti i jednostavnosti.
Njihova povezanost s prirodom, zajednicom i osobnim identitetom nadilazi sve moderne pogodnosti koje suvremeni život može pružiti. Unatoč nedostatku pristupa internetu, klimatizacije i asfaltiranih cesta, njihovo svakodnevno postojanje uključuje elemente koji se često zanemaruju u današnjem društvu – naime mir, svrhu i osjećaj zajedničke intimnosti. Ova zajednica služi kao dinamična protuteža konceptu modernosti, potičući značajno pitanje: znače li digitalna povezanost i urbanizacija doista napredak? Alternativno, može li biti da pravi napredak leži u sposobnosti čovječanstva da napreduje bez ovih elemenata?
Pećinsko selo nastalo je kao prikaz divergentne budućnosti, sugerirajući da postoje različiti putovi za postizanje visoke kvalitete života. Bez obzira što budućnost može donijeti ovoj zajednici, nasljeđe koje su uspostavili usred planina služi kao bezvremenska lekcija. Njihovo postojanje ilustrira da vrijednosti kao što su snalažljivost, unutarnja snaga i duboka povezanost s prirodom opstaju iu najtežim okolnostima. U društvu koje često zanemaruje jednostavnost potrebnu za ispunjen život, njihova pripovijest stoji kao suptilan, ali snažan podsjetnik.
