Ljudi us oduvijek odlazili sa ovih prostora u bogatije zapadne zemlje da bi sebi i svojoj djeci obezbjedili bolji i lagodniji život. Štedili su svaki dinar da bi po odlasku u penziju imali kuću u domovini.
Situacija o kojoj razgovaramo duboko je emotivna i tragična i pogađa mnoge radnike migrante i njihove obitelji. Mnogi pojedinci posvećuju cijeli život radu i stvaranju doma u stranoj zemlji; no često se događa da zbog raznih obveza i okolnosti u tom domu mogu provoditi samo ograničeno vrijeme. Ova pripovijest nadilazi puki fizički prostor; zadire u duboke teme pripadnosti i pojam svetog koji se pretvara u mjesto otuđenja i tuge. Određena obitelj otkriva svoju iskrenu ispovijest o godinama posvećenim ljubavi, trudu i nadi ne samo za svog sina nego i za dom koji su zajedno osnovali, a koja se postupno razvila u pripovijest drugoga.
- Sin, koji je oženio ženu koju su cijenili zbog njezine dobrote i privrženosti, nije mogao zaštititi kućanstvo od prisutnosti ženine majke. Ta žena, koja je postupno zadirala u njihov zajednički prostor od početka njihova života u stranoj zemlji, na kraju je postala dominantna figura u njihovu domu. Iako je kuću gradila vlastitim trudom, ciglu po ciglu, te je bila zamišljena samo kao privremeno utočište zbog teških okolnosti i potrebe za pomoći, ona se udomila. Ipak, to “privremeno” razdoblje trajalo je nekoliko godina. Nakon povratka doživjeli su duboki osjećaj otuđenosti od onoga što su nekoć smatrali domom. Svaki aspekt koji su pažljivo izradili i doradili je promijenjen.
Njezini izbori imali su znatnu težinu; uspostavila je raspored, provodila pravila i oblikovala okolinu. Njezin sin, koji je prije bio kamen temeljac njihove obitelji, sada je djelovao poniženo, povučeno i umorno, kao da je iscrpio svoju sposobnost otpora. Činio se kao pojedinac zarobljen između dviju obala, niti potpuno prisutan niti potpuno odsutan, lebdeći u vlastitom postojanju. Prilikom prvog posjeta nakon njezina preseljenja susreli su se s nepredviđenom stvarnošću koja je nadmašila njihovu najluđu maštu. Umjesto toplih pozdrava, tretirani su kao obični posjetitelji, lišeni bilo kakvog prava na čak i mali dio prostora.
Zastrašujuća primjedba koja ih je ostavila u šoku bila je: “Samo vi sjedite, gosti trebaju biti u centru pažnje.” Ova frigidna izjava prekinula je svaku vezu koju su imali s kućom koju su godinama pažljivo održavali. Svako drvo u dvorištu, svaki zid i svaki zamršeni detalj služio je kao dokaz njihove predanosti i požrtvovnosti, a sada su sva ta draga sjećanja bila ugušena i izbrisana iz okoline. Čin posluživanja kave, iako naizgled trivijalan, bio je primjer prevladavajuće hladnoće i distanciranosti. Sin, koji bi jednim pogledom mogao pružiti podršku, ostao je povučen.
Svaki aspekt njihova posjeta, od vremena ručka do njihova odlaska – što je opravdano njihovom tvrdnjom da su “umorni” – pažljivo su orkestrirale njegova supruga i njezina majka. Taj predugovor nije ostavio prostora za izražavanje njihovih emocija i želja, koje su bile potpuno zanemarene. Te noći, dok su ležali budni u gostinjskoj sobi, bolovi otuđenja postali su nepodnošljivi. Duboka i tiha spoznaja da više nemaju osjećaj pripadnosti zasjenila je sve poteškoće s kojima su se suočavali dok su bili u inozemstvu. Nije im neuljudnost nanijela bol, već nedostatak vlastitog prostora i erozija njihovog identiteta unutar onoga što je nekada bio njihov dom.
Kasnije su shvatili da se više ne mogu osloniti na poziv da povrate život koji su prethodno izgubili. Za njih je bilo imperativ da prestanu biti samo gosti – ne samo unutar granica svog doma, već iu odnosu na vlastite izbore i osjećaj mira. Iako se povratak kući ne mora uvijek manifestirati onako kako zamišljamo, povratak sebi je doista ostvariv. To uključuje otkrivanje hrabrosti potrebne za rekonstrukciju unutarnjeg svijeta, za stvaranje utočišta gdje mogu autentično postojati, iskusiti osjećaj pripadnosti i osjećati se sigurno. Priznanje i zahvalnost mogu izmaknuti onima koji su posvetili godine ulaganja i odricanja; možda nikada neće pronaći riječi kojima će izliječiti svoje rane.
Međutim, najvažnije je da otkrivaju otpornost na napredak i vraćaju svoj osjećaj pripadnosti. Dom nadilazi puke fizičke strukture od cigle ili drveta; u osnovi utjelovljuje osjećaj sigurnosti, mira i pripadnosti. U nedostatku tog smisla ostaje duboka praznina koja tjera na introspekciju: gdje doista pripadamo? Što čini naš pravi dom ako ne u nama samima? Ova priča služi i kao odraz individualne tragedije koju je proživjela jedna obitelj i kao širi prikaz izazova s kojima se mnoge suočavaju.
Mnogi gastarbajteri ne samo da grade domove, već i uspostavljaju život daleko od svojih domovina, samo da bi se suočili sa surovom stvarnošću da ne mogu u potpunosti utjeloviti ono što su oduvijek bili u svojoj domovini. Često ti ljudi ostaju nevidljivi, a njihove se emocije ignoriraju. No, realnost je takva da svaka osoba ima pravo na prostor u kojem može iskusiti mir i prihvaćanje, mjesto gdje je prepoznata ne samo kao gost, već kao integralni član vlastitog narativa i doma.
