U današnjem članku prisjećamo se čovjeka koji je za života prerastao sport i postao simbol jedne epohe – Mate Parlova. Više u nastavku teksta…
- Njegovo ime u kolektivnom pamćenju stoji tik uz pojmove kao što su hrabrost, dostojanstvo i šampionski karakter. Rođen u Puli, stasao u ringovima bivše Jugoslavije, Parlov je iz poluteške kategorije iznio priču veću od boksa: priču o upornosti koja se ne mjeri brojkama, nego načinom na koji se podnosi pritisak i kako se poslije udarca ustaje.
Kada je kao šesnaestogodišnjak prvi put ušao u dvoranu BK “Pula”, niko nije mogao slutiti koliko će brzo sazreti. Već nakon nekoliko sezona došao je do krune prvaka države, a zatim je krenuo niz koji će ga ucrtati u istorijske knjige. U Bukureštu, Madridu i Beogradu nizale su se evropske medalje, ali je Minhen 1972. postao njegova neizbrisiva lična karta: olimpijsko zlato u meču koji se i danas prepričava. Parlov nije bio samo udarač; bio je strateg, čovjek koji u ringu spaja hladnu glavu i vatreno srce.
- Njegova nadmoć među amaterima ovjenčana je i svjetskim naslovom 1974. u Havani, a prelazak među profesionalce potvrdio je ono što su rivali odavno osjećali – da se radi o borcu koji tempo diktira, a ne prati. U ljeto 1976. na “Marakani” (beogradskoj), Parlov je podigao pojas prvaka Evrope (WBC), a potom je došao i vrhunac profesionalne karijere: svjetska titula protiv argentinskog izazivača, nokaut koji je zapečatio njegov status. Brojke impresivno zvuče – na stotine amaterskih borbi, desetine profesionalnih, ogromna većina pobjede – ali kod Parlova je važnije kako je pobjeđivao: bez suvišne teatralnosti, sa mjerom, često i sa osmijehom koji razoružava.
- U zemlji u kojoj se sport doživljavao kao produžetak nacionalnog ponosa, Parlov je bio zajednički imenitelj. Za jedne – idol snage, za druge – lekcija iz mirnoće. O njemu se često govorilo onom čuvenom polu-šalom da su u Jugoslaviji postojala dva čovjeka s kojima se nije isplatilo “kačiti”: jedan je bio Tito, drugi Mate. Ipak, izvan ringa nije težio da potvrđuje taj mit. Naprotiv – u anegdotama se pojavljuje kao čovjek poezije, ljubitelj stihova i gradske šetnje, neko ko će radije “preći na drugu priču” nego se hvatati za nečiji izazov na ulici. Ta unutrašnja disciplina bila je njegova najveća titula: moć bez potrebe da se demonstrira.
Kada se govori o Parlova, govori se i o Beogradu, gradu u kom je proveo dobar dio mladosti i kojeg se rado prisjećao. Njegove izjave nikada nisu nosile trijumfalizam; više su ličile na zahvalnost mjestu i ljudima. U tome je i tajna: Parlov je bio šampion koji pripada svima, zato što nijedan uspjeh nije pretvorio u gordost, niti ijedan poraz u ogorčenost. U ringu je gradio strukturu meča – distanca, ritam, kontra – a van njega gradio strukturu života u kojoj je slava bila ukras, ne suština.
- Priča o Mateu ima i tihu, melankoličnu liniju: odlazak 2008. godine zatekao je region spreman da ga oplakuje, ali i da ga slavi. Nije doživio pozne godine na način kako bismo poželjeli, no ostavio je mjeru koja i danas vodi mnoge – sportiste i nesportiste. Ta mjera kaže: budi žestok kad treba, ali nikada agresivan; budi najbolji, ali ne na račun poštovanja; budi jak, ali ne grub. U svijetu gdje se uspjeh mjeri bukom, Parlov je ostao tiha snaga.
- Ako biste njegovu karijeru pretvorili u tri kadra, bili bi to: zlatni Minhen, Marakana pod svjetlima i mirni pogled čovjeka koji zna da pobjeda vrijedi onoliko koliko vrijediš ti kao čovjek. Ako biste njegovu filozofiju saželi u tri riječi, bile bi: dostojanstvo, samokontrola, elegancija. I možda je to razlog zašto ime Mate Parlova i danas izaziva respekt: jer je dokazao da se šampionska titula ne nosi samo oko pojasa, već i u načinu na koji živiš i govoriš.
U vremenima nostalgije volimo poredati legende na police sjećanja. Ali Parlov nije samo spomenik prošlosti. On je priručnik za sutra: kako da se takmičiš, a ne izgubiš sebe; kako da budeš najbolji, a da ne prestaneš biti dobar. Zato ga se i danas rado citira, zato mu se vraćamo. Ne zbog brojeva – njih uvijek neko sruši – nego zbog stila koji se ne zaboravlja.
- Na kraju, ako postoji jedna rečenica koja bi mogla stajati ispod njegovog imena, to bi bila ova: “Boks je bio posao, karakter je bio pobjeda.” A Mate Parlov, čovjek koji je znao i jedno i drugo, ostaje mjera prema kojoj mjerimo veličinu.
