Danas vam donosimo jednu priču koja je privukla veliku pažnju na društvenim mrežama i koja pokazuje da da svuda ima dobrih ljudi koji znaju šta je gostoprimstvo i koji ne dijele ljude na osnovu nacije i vjere.
S vremena na vrijeme, dan počinje s posve svjetovnim ritmom – bez ikakvih naznaka, uzbuđenja ili iščekivanja. Ipak, upravo u toj jednostavnosti život pokazuje svoju sposobnost da nas zadivi duboko ljudskim iskustvima, onima koja se urezuju u naša srca. Takav je bio slučaj s Vesnom iz Beograda, koja je otputovala u Sarajevo zbog posla i vratila se ne samo nakon što je ispunila svoje ciljeve, već i s narativom koji ističe trajnu prisutnost ljubaznosti. Odlazak je bio obilježen osjećajem ravnodušnosti.
- Vesna je skupila svoje stvari, pokupila dokumente i krenula na put s definitivnom svrhom: izvršiti svoj zadatak i vratiti se kući. Nije očekivala ništa osim službenih razgovora, prometnih gužvi i smještaja u hotelima za noćenje. Međutim, Sarajevo je imalo drugačije namjere. Po dolasku na Ilidžu odmah je osjetila nesvakidašnju atmosferu. Nije samo krajolik ili arhitektonski dizajn zaokupljao njezinu pozornost, već toplina koja je obavijala zrak – neizgovoreni pokazatelj da je život ovdje odudarao od norme. To nije bila samo idealizacija koju su putnici često imali; to je bila autentična, opipljiva bit čovječanstva.
Izrazi lica onih koji su prolazili kao da su prenosili više od pukih riječi, kao da je sam grad pulsirao otkucajima srca. Kako to često biva kad se dan produži i obveze nakupe, Vesna se zatekla bez energije, bez plana i praznog želuca. Stojeći pokraj trafike, umorno se obratila ženi koju prije nije srela. “Oprostite, možete li me uputiti na mjesto gdje bih mogao pronaći kuhani obrok?” upitala je, tonom s malo očekivanja, predviđajući tipičan odgovor, možda čak i gestu omalovažavanja. Međutim, odgovor se nije očitovao kao cjelovita rečenica.
Umjesto toga, žena ju je jednostavno pogledala i rekla: “Pođi sa mnom, odvest ću te gdje jedem.” Nije bilo daljnjih upita, niti je bilo ikakve naznake nepovjerenja. Bila je to samo iskrena i improvizirana gesta. Nakratko se Vesna osjećala zbunjeno, no ipak je postojao aspekt te interakcije koji ju je umirio. Kao da je osjećala da si može dopustiti da bude ranjiva. Zajedno su krenuli ulicom. Iako su dvije žene bile nepoznanice, njihovi su se koraci ubrzo uskladili, a njihov je dijalog tekao bez napora.
Upuštali su se u rasprave o vremenu, raznim gradovima i nijansama svakodnevnog života. Iako još nisu bili prijatelji, osjećaj intimnosti pojavio se organski – bez sile ili neprijateljstva. Ustanova u koju su ušli bila je skromna, s malim drvenim vratima i jednostavnim interijerom. Međutim, osjećaji doživljeni unutar nadilazili su puki dekor. Mirisi koji podsjećaju na djetinjstvo ispunjavali su zrak – grah s koljenicom, domaća pita, sarma i sogan-dolma. To je bila hrana koja nije služila samo tijelu nego i duhu. Tajanstvena žena predložila je što naručiti i, jednako tiho kao što je i stigla, objavila da mora krenuti.
Nije dala kontakt broj niti tražila nešto u zamjenu. Njezin odlazak ostavio je dubok trag poput traga u snijegu. Iako je Vesna ostala, nije bila usamljena; osjetila je stalnu prisutnost ove žene, kao da ju je cijelo vrijeme pratila. Po povratku u Beograd, Vesna je ovu priču ispričala brojnim pojedincima. Nije to bilo zbog pojave nečeg izvanrednog, već zato što se dogodilo istinski ljudsko iskustvo. U društvu u kojem često pokazujemo zatvoreno, oprezno i nepovjerljivo ponašanje, naišla je na trenutak autentične ljudske povezanosti.
Ovaj je čin obnovio njezino vjerovanje u inherentnu dobrotu koja se nalazi u spontanim interakcijama. “Nije to bila samo ljubaznost”, primijetila je Vesna. “Ona je utjelovila samu suštinu Sarajeva.” Od sada, kad god bi se spominjao grad, njezine bi usne krasio nježan osmijeh. Sjećanje na taj susret obasjalo joj je pogled – ne ženino lice, jer se nije mogla sjetiti točnih detalja njezinih crta lica, već osjećaje koje je pobudio u njoj. Ova se pripovijest nije usredotočila na izvanredna djela ili hrabrost.
Umjesto toga, služio je kao dirljiv podsjetnik na postojanje pojedinaca koji pomažu bez traženja, koji pružaju ruku pomoći bez očekivanja i koji daju hranu strancima. Upravo ti pojedinci, a ne strukture, prometnice ili trgovi, čine bit grada – ljudi i njihovi postupci. Vesna tijekom posjeta nije nabavila suvenire ni razglednice; međutim, iz Sarajeva se vratila s nečim daleko vrjednijim – pričom anonimne žene koja je jedinstvenim činom dobrote ponovno probudila njezinu vjeru u intimnost, suosjećanje i značaj slučajnih susreta.
