Vicevi su kratke šale koje imaju za cilj da izazovu smijeh kod onih koj ih slušaju. Vrlo je važno znati ispričati vic na dobar način da bi on drugima bio smiješan i to ne mogu svi.
Trenuci života su zaustavljeni. Kad se svaka riječ jednom upotrijebi, a svaki pogled težak kao suza. Jedno takvo iskustvo podijelila je obitelj preminule žene: majka, baka, supruga i svi su njihovi životi bili protkani jedno u drugo. Ostala je mirna, zatvorena u ljudima koje je voljela. Disanje joj je bilo ograničeno, oči su joj bile zatvorene, ali njihova prisutnost još joj je bila važna. U posljednjim satima unuk ju je pokušao utješiti. Međutim, njezine su riječi bile teško izražene i prvenstveno su trebale biti kratke i sažete: “Začepi i ne govori ništa. Samo mi otežavaš.
- Nije to bio prezir, niti ravnodušnost. Bio je to zvuk žene koja je shvatila da odlazi i da više ne treba govoriti – već jednostavno postoji. Čin pun ljubavi koji je tih i bez značajne fanfare, također mu nedostaje prisilnih emocija. Biti prisutan, tišina i ruke koje drže. Ti su trenuci, unatoč svojoj složenosti, često najintimniji obiteljski s prolaznošću, osvještavaju vrijednost svakog pogleda, svakog udisaja, svakog dodira. Kao što je dokumentirano u članku časopisa Lola, kada se obitelji okupe oko nekoga tko je preminuo, stvara se emocionalna veza koja će uskladiti cijelu obitelj. U tom trenutku ljudi ne razmišljaju tko je inicirao ono što je rečeno prije pet godina.
Oni samo razmišljaju kako se kretati kroz nadolazeći ansambl.” Prethodne dane tipično karakterizira jedinstvena vrsta tišine. Nije joj hladno. To je teška, gusta tišina koja ima puno značaja. U toj tišini obitelj više nije samo skup pojedinaca, već umjesto toga postaje jedinstveno biće koje opstaje kao kolektiv. Oni ostaju tamo, jer vjeruju da ne mogu promijeniti ništa osim osjećaja odlaska sami. Starac, žena i djeca… svi imaju svoju ulogu. Netko će nemarno obrisati čelo, netko će unijeti hranu i piće, netko će pogledati kroz prozor da prikrije suze.
Djeca, koja su premala da shvate pojam smrti, osjećaju da se nešto značajno događa, pa sjede mirno, kao da i sama shvaćaju da je ovo više od običnog dana. Kako je dokumentirano u izvještaju Blic.rs o suočavanju sa smrću u obitelji, najteži trenutak je kada se disanje promijeni. Kad svi zastanu, oči im se spoje i svi su toga svjesni, možda sada. I ponekad je to istina. Život ponekad donosi neočekivane obrate, pa čovjek ostane još nekoliko sati, još jednu noć – unatoč tome što smrt nije uvijek očekivana. Nakon toga, u nekom trenutku, postiže se potpuna tišina. Ne onu na kojoj svi miruju, nego na kojoj više nitko ne diše.
Tijelo još uvijek održava temperaturu, lice je još uvijek spokojno, ali odsutnost je i dalje prisutna. Ona je odsutna.Mirno. U mraku. Nestale su bezbrojne priče, mirisi i zagrljaji. Odgovori su različiti. Neki će ljudi odmah zaplakati. Neki pojedinci šute nekoliko sati. Neki ljudi stoje ispred kreveta bez riječi, a drugi traže da se održi dženaza. Svi su svjesni jedne istine: bili su svjedoci završetka jednog života i početka značajnog sjećanja. U dokumentarcu o obredima umiranja na Balkanu, RTS je dokumentirao važnost obitelji tijekom obreda smrti.
Ovo je bilo gotovo vjerske naravi. To je posljednji čin razmatranja. Nije to samo zbogom. To je proslava cijelog života. Izgovorenim riječima, tišinom ili samo fizičkim kontaktom.” Sljedeći dani brzo su prošli – sprovod, sudionici, organizacija i formalnosti. Međutim, ono što je još uvijek u srcima je dojam da su bili prisutni. Da nisu dopustili osobi koju su voljeli da ode sama. U konačnici, svi mi želimo jednu stvar: nekoga tko će nas držati za ruku dok odlazimo.
Doživjeti mir, znati da smo cijenjeni, čak i kada ne možemo govoriti. Smrt odnosi leš. Međutim, ljubav je i dalje prisutna. U toj ljubavi, u sobi bez riječi i glazbe, rodila se uspomena koju će obitelj zauvijek nositi sa sobom. Njihova baka, unatoč udaljenosti, sada nastanjuje to sjećanje i moćnija je nego ikad prije.
