Volio sam je tiho, onako kako se voli jednom u životu, bez velikih riječi i bez potrebe da iko zna. Bila je ona djevojka zbog koje se dan činio lakšim, a noć podnošljivijom……
Smijala se iskreno, imala je pogled koji te natjera da povjeruješ da je sve moguće. Dok je bila pored mene, svijet je imao smisla, čak i onda kada ništa drugo nije išlo kako treba.
Nikada joj nisam rekao koliko mi znači. Govorio sam sebi da ima vremena, da se takve stvari ne izgovaraju na brzinu. Mislio sam da se ljubav podrazumijeva, da se vidi u sitnicama – u tome kako je slušam, kako pamtim njene navike, kako se pojavim kada joj je teško. Bio sam siguran da će to biti dovoljno.
A onda se zaljubila u drugog.
Sjećam se dana kada mi je to rekla. Nije bilo drame. Nije bilo suza. Samo jedna rečenica izgovorena mirno, gotovo nježno, kao da se izvinjava što me povređuje. U tom trenutku, sve što sam godinama potiskivao izbilo je na površinu. Osjetio sam prazninu u grudima, onu vrstu bola koja ne boli fizički, ali oduzima dah.
- Pokušavao sam da je vratim. Ne ponosno, ne dostojanstveno – već iskreno i ogoljeno. Govorio sam joj sve ono što sam trebao reći ranije. Kako sam je volio. Kako sam je i dalje volio. Kako nisam mogao zamisliti dane bez nje. Govorio sam brzo, kao da se bojim da će mi neko prekinuti misli prije nego ih izgovorim.
Slušala me je. Gledala me onim istim očima zbog kojih sam se zaljubio. I tada mi je rekla jednu rečenicu.
Rekla mi je da je ne boli to što sam je volio, već to što sam je volio tek kada sam shvatio da je gubim.
Ta rečenica me je slomila.
Nisam imao odgovor. Nisam imao opravdanje. Stajao sam nijem, jer sam znao da je u pravu. Ljubav koju sam nosio u sebi bila je stvarna, ali zakasnila. Čuvao sam je kao nešto sigurno, kao nešto što neće otići, i baš zato sam je izgubio.
- Nisam je mrzio. Nisam mogao. Kako da mrziš nekoga ko te nauči istinu o sebi? Kako da kriviš nekoga što je izabrao da bude voljen na način koji ti nisi znao pokazati na vrijeme?
Otišla je. Ne naglo, ne uz lupanje vrata. Otišla je mirno, sa poštovanjem, ostavljajući me sa mislima koje su mi danima odzvanjale u glavi. Svaki put kada bih pomislio da sam mogao drugačije, da sam mogao ranije, da sam mogao hrabrije – ta rečenica bi se vratila.
Prolazili su dani. Učio sam da živim bez nje. Ne tako što sam je zaboravljao, već tako što sam prihvatao. Prihvatao da neke ljubavi nisu izgubljene zato što nisu bile prave, već zato što nisu bile izgovorene na vrijeme.
Počeo sam da primjećujem koliko često ljudi čuvaju osjećanja kao tajnu, kao da će trajati vječno. Koliko često mislimo da će oni koje volimo uvijek biti tu, da ćemo sutra imati priliku da pokažemo više, da kažemo bolje. A sutra nekada nikada ne dođe.
- Danas, kada se sjetim nje, nema gorčine. Ima tihe zahvalnosti. Naučila me je da ljubav nije samo osjećaj, već i odluka da budeš prisutan. Da govoriš dok imaš kome. Da ne čuvaš riječi za kasnije, jer kasnije može pripadati nekom drugom.
Nekada se zapitam da li bih je i danas volio da je ostala. Vjerujem da bih. Ali sada znam da ljubav ne smije da čeka dokaz gubitka da bi postala glasna. Ona mora da se živi dok traje.
Ona je pronašla nekoga ko je znao da je voli bez zadrške. Ja sam pronašao lekciju koju nosim sa sobom. I iako boli, ta lekcija me je učinila iskrenijim, hrabrijim i spremnijim da sljedeći put ne ostanem nijem.
Jer neke rečenice, kada se jednom izgovore – zauvijek ostaju.
