Japanci su širom svijeta poznati po svojoj zavidnoj dugovječnosti i vitalnosti koja ih, čak i u dubokoj starosti, čini aktivnim i prisutnim u društvu. U nastavku više…
Danas, dok mnogi u srednjim godinama razmišljaju o zdravlju tek kada se pojave prvi ozbiljniji simptomi, Japanci svoj životni vijek grade na navikama koje ujedinjuju tijelo, um i duh.
Tri njihove jednostavne, ali snažne navike ponavljaju se kao najznačajniji faktori očuvanja zdravlja – umjerenost u ishrani, neprekidna prirodna fizička aktivnost i svijest o trenutku u kojem žive.
Japanska kultura dugo je bila predmet istinskog globalnog divljenja, ne samo zbog svog razvoja i filozofije, nego i zbog stila života koji prkosi brzom tempu i stresu modernog svijeta. Dok zapadni svijet sve više traga za brzim dijetama, magičnim tabletama i revolucionarnim sportskim programima, Japanci njeguju zdravlje kroz duboko ukorijenjene, gotovo ritualne navike koje se prenose generacijama.
- Prva, i možda najpoznatija od tih navika, dolazi iz tradicionalne okinavske kulture – princip hara hachi bu, što znači: „jedi dok nisi 80% sit“. To podrazumijeva prekid unosa hrane prije nego što se pojavi osjećaj potpune sitosti. U japanskoj praksi hrana nije samo gorivo, već iskustvo; ona se jede polako, s pažnjom, s osjećajem povezanosti prema svakom zalogaju. Porcije su manje, ali bogate hranljivim materijama. U prosjeku, japanska ishrana obiluje ribom, morskim algama, zelenim povrćem, fermentisanim namirnicama i blagim začinima. Upravo ta svjesna jednostavnost, a ne restrikcija, čini ih vitkim, živahnijim i mentalno otpornijim.
Ovaj koncept nije samo dijetetski savjet – on je životna filozofija. Umjerenost u ishrani ne utiče samo na tjelesnu težinu, već utiče i na nivo energije, kvalitet sna i zdravlje srca. Osobe koje njeguju hara hachi bu rijetko pate od metaboličkih poremećaja, dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti. Domaći stručnjaci, poput nutricioniste iz “Ordinacije Večernjeg lista” (izvor 1), ističu da bi ovaj pristup mogao značajno smanjiti stopu gojaznosti u Evropi, gdje su prejedanje i brza hrana postali svakodnevnica.
Druga važna navika nije sport u klasičnom smislu. U Japanu, hodanje je dio svakodnevnice – ljudi hodaju do posla, marketa, parka, čak i po kiši. Za razliku od zapadnog mentaliteta gdje se fizička aktivnost odvaja od ostatka dana, Japanci ne izdvajaju „vrijeme za trening“, već su im pokret i kretanje u tkivu svakodnevnog življenja. Bilo da se radi o sređivanju vrta, penjanju stepenicama u podzemnoj željeznici, vožnji bicikla ili kućanskim poslovima – sve se računa. Fizička aktivnost je, prema njima, prirodno stanje, ne napor.
- Brojni zdravstveni izvještaji o japanskoj populaciji – kao što navodi i portal “Ljekar.ba” (izvor 2) – pokazuju da taj stil kretanja pomaže da se održi elastičnost zglobova i zdravlje srca čak i u devedesetim godinama života. Dok ljudi na Zapadu ulaze u četrdesete uz bolove u leđima i koljenima, mnogi Japanci u tim godinama prvi put razmišljaju kako usporiti – jer im je tijelo još uvijek sposobno i otporno.
Treći značajan stub japanske vitalnosti jeste drevni princip ikkai-ichie – „samo sada i samo ovdje“. Riječ je o filozofiji punog uranjanja u trenutak, koja nas poziva da svaku situaciju posmatramo kao jedinstvenu i dragocjenu. To znači jesti bez gledanja u telefon, šetati bez slušalica, provoditi vrijeme s voljenima bez distrakcije. Ikkai-ichie je protivotrov za ubrzani život, zaboravljanje sebe i trajni stres, koji sve češće pogađa današnje društvo.
Ovaj pristup nije samo mentalna igra – on ima mjerljiv učinak na zdravlje. Studije o prisutnosti (mindfulness) ukazuju na snažno poboljšanje imuniteta, kvalitetniji san i duži životni vijek. Medijski izvještaji o japanskim centenarianima (ljudima koji su doživjeli 100 godina) tvrde da se upravo njihova emocionalna stabilnost izdvaja kao faktor dugovječnosti. Kao što često citira novinarka sa RTS-a u emisiji “Oko magazin” (izvor 3): “Njihov život nije brz, ali je pun intenzivnih trenutaka – jer ga žive svjesno”.
Kada se ove tri navike spoje, one ne izgledaju kao napor, već kao prirodna obaveza prema sebi. Japanci ne žure da promijene svoj život preko noći. Uvijek su spremni da ulažu – ponajprije u svoje tijelo i um, kao najveće bogatstvo. Umjesto težnje za revolucionarnim programima, poput 30-dnevnih izazova ili čarobnih vitaminskih režima, oni u sve ulaze sa strpljenjem i dugoročnim pogledom.
- Te navike nisu rezervisane samo za Japan. One se mogu primijeniti svuda, čak i u balkanskoj realnosti. Dovoljno je obratiti pažnju na količinu hrane, pronaći radost u hodanju i naučiti biti svjestan svakog trenutka. Mnogima će se učiniti kao mala stvar, ali upravo te male, dosljedne odluke čuvaju naše tijelo kao hram i um kao izvor mira.
Japanski pristup dokazuje da zdravlje nije stvar sudbine, već svjesnih odluka. Ono što oni njeguju kao običaj, mi možemo prihvatiti kao putokaz – kako bi svaka godina života, pa i ona pedeseta ili sedamdeseta, bila savršeno doživljena, a ne preživljena.
