U današnjem članku pišemo o jednom neobičnom susretu s starcem, koji mi je otkrio jezivu istinu. …..
Nedavno mi se dogodilo nešto što mi je potpuno promijenilo pogled na život i sudbinu. Dok sam vozio, susreo sam starca koji mi je u samo nekoliko riječi otvorio oči na način koji nikada neću zaboraviti.
Bilo je to na jednoj običnoj ulici. Vozio sam kroz grad, a starac je polako prelazio ulicu, pogrbljen, sa štapom koji je jedva držao.
Stao sam i spustio prozor da mu dam prolaz. Pogledao me duboko u oči, a njegova iznimno jasna, ali umorna i smirena pogleda, ostavili su me bez riječi. Kad je došao do sredine ulice, iznenada se nagio prema mojem prozoru i rekao: „Hvala, sine… Čuvaj se… danas nije tvoj dan.“
- Te riječi, izgovorene tihim glasom, zaledile su mi krv. Nisam mogao shvatiti kako je znao da će moj dan biti toliko posebno loš. Pomislio sam da je možda samo slučajna izjava, ali osjećaj koji su njegove riječi izazvale bio je previše snažan da bi to bilo slučajno.
Pokušao sam ga nešto pitati, ali samo je odmahnuo rukom i nastavio svojim sporim korakom, ostavljajući me u šoku. Dok je nestajao iz mog vida, osjećao sam da je ta poruka bila upućena baš meni, kao da mi je pokušao nešto reći. Možda nije bilo jasno, ali sigurno je bila neka vrsta upozorenja.
Nisam mogao zaboraviti te riječi. Sjedio sam u svom autu, još uvijek u šoku, dok su me njegove riječi neprestano proganjale. Nisam mogao ignorirati osjećaj koji je dolazio iznutra. Došao sam do zaključka da nešto nije u redu, kao da sam na rubu nečega, ali nisam znao točno što. Bio sam pun nelagode, ali nisam znao kako da to objasnim.
Odjednom, telefon je zazvonio. Bila je to kolegica s posla, zatražila je objašnjenje zašto nisam stigao. U trenutku kad sam spomenuo starca i njegove riječi, osjetio sam tišinu na drugoj strani. Zatim je tiho rekla: „Možda bi trebalo voziti malo sporije danas…“, što je još više pojačalo moju nelagodu. Osjećao sam kao da sam u nekoj vrsti opasnosti, kao da sam bio upozoren na nešto što nisam mogao vidjeti.
Iako sam nastavio voziti, bio sam previše oprezan. Svaka sekunda mi se činila kao da imam puno više vremena za razmišljanje nego inače. Ispod svakog semafora, pri svakom zavoju, osjetio sam da moram vjerovati u tu neobičnu intuiciju koju mi je starac prenio. I kako to obično biva, sudbina je imala svoje planove.
Na raskrsnici ispred mene, auto iz suprotnog smjera izgubio je kontrolu i udario u vozilo koje je trebalo proći baš ispred mene. Da nisam vozio sporije, to bi bio moj auto. Snažno sam zakočio, srce mi je bilo u grlu. Bio sam samo nekoliko sekundi udaljen od sudbine koja me mogla uništiti.
Gledajući prizor sudara, nisam mogao vjerovati koliko sam imao sreće. Te sekunde su mi bile sve. Shvatio sam da su starčeve riječi bile nešto više od slučajnosti — on je znao, kao da je mogao vidjeti ono što nisam mogao. Doista, danas nije bio moj dan — ali zahvaljujući njemu, možda je ipak bio moj dan.
- Kasnije sam se vratio kući, zaključao vrata i sjeo za stol, u potpunoj tišini. I dok sam gledao vijesti i vidio raskrsnicu na kojoj se dogodio sudar, ponovno sam osjetio silnu zahvalnost i strah. Neke stvari u životu ne možete objasniti, ali ponekad, baš kao što se desilo meni, morate vjerovati u intuiciju i poruke koje dolaze od drugih.
Odluka da uvijek zastanem, da čekam starije osobe da prijeđu ulicu, od tada mi je postala važna. Ne samo zbog poštovanja, već i zato što nikada ne znaš čije riječi mogu promijeniti tok tvog života.
