U današnjem članku vam pišemo na temu jedne priče koja je istovremeno nevjerovatna, dirljiva i uznemirujuća,saznajte više…
– priče o trojici mladića čiji je život doslovno isječen na tri dijela kako bi postali nečiji „naučni slučaj“.
I dok bi mnogi pomislili da je ovakav zaplet moguć samo u filmovima, sudbina Roberta, Eddyja i Davida dokazuje da stvarnost ponekad nadmaši i najveću fikciju.
Sve počinje potpuno bezazleno, u ljeto 1980. godine. Robert Shafran, tek punoljetan, stiže na koledž, spreman za novo poglavlje života. Ono što nije očekivao bila je gomila nasmijanih studenata koji ga srdačno pozdravljaju, zovu tuđim imenom i ponašaju se kao stari prijatelji. Robert, zbunjen i pomalo uplašen, vrlo brzo je shvatio da ljudi misle da je on – neko drugi.
- Taj „drugi“ bio je Eddy Galland, student koji je prethodne godine napustio fakultet. Dvojica mladića, iako potpuni stranci, izgledala su kao preslikane kopije. Isti osmijeh, ista gestikulacija, ista boja glasa. Čak su dijelili i navike koje niko ne uči – jednostavno su im bile prirodne. Kada su se napokon sreli, susret je bio kao ogledalo koje govori.
I onda – novi šok. U novinama je objavljena priča o „nevjerovatnoj slučajnosti“, a samo nekoliko dana kasnije javio se treći mladić, David Kellman, koji je tvrdio da je i on „dio ove puzzlee“. Kada su se trojica napokon našla u istoj prostoriji, osjećaj je bio gotovo nestvaran. Identitet im je bio isti, a životi potpuno različiti.
- Njihova sreća, naravno, bila je neizmjerna. Trojica momaka koji su odrasli misleći da su jedinci odjednom su dobili nešto što nikada nisu imali – braću. Međutim, ispod površine nalazilo se pitanje koje niko nije mogao ignorisati: zašto su bili razdvojeni?
Tu na scenu ulazi čovjek čije će ime kasnije postati sinonim za okrutnost skrivena iza naučnih titula – Peter Neubauer. Ovaj psihoanalitičar vodio je centar za dječiji razvoj u New Yorku i odlučio iskoristiti braću kao dio istraživanja o tome šta više oblikuje čovjeka – nasljeđe ili okolina. Tri dječaka, jednojajčani trojci, razmještena su u potpuno različite porodice koje nisu imale ni najmanje pojma da negdje postoje njihovi biološki blizanci.
Godinama su mladići trebali dolaziti na navodne „rutinske preglede“, gdje su psiholozi bilježili svaki njihov pokret, svaku riječ, svako ponašanje. Glavni cilj bio je mjeriti njihove razlike i sličnosti, ali bez njihovog znanja i pristanka – i bez imalo saosjećanja.
- Iako ljudi vole čuti da su blizanci „posebno povezani“, u ovom slučaju ta povezanost im je bila oduzeta prije nego što su je uopšte dobili. Rezultati odrastanja bili su bolno slični: sva trojica su kao djeca imala izraženu anksioznost, emocionalne poteškoće i neobjašnjiv osjećaj da u njihovom životu „nešto nedostaje“. Jednom kada su odrastali, borili su se sa periodima depresije, iako su spolja djelovali stabilno i uspješno.
Njihovo ponovno ujedinjenje donijelo je ogroman nalet radosti – ali, nažalost, samo nakratko. Eddy, koji je cijeli život nosio nevidljive ožiljke, izgubio je borbu sa depresijom i tragično okončao život u ranim tridesetim godinama. Ova tragedija razbila je idealiziranu sliku trojice mladića i otvorila bolno pitanje: koliko su njihove rane bile duboke, a koliko skrivene?
- Robert i David, preostala braća, često govore da im je Neubauer „ukrao ne samo djetinjstvo, nego i budućnost koja je mogla izgledati sasvim drugačije“. Njihova priča pokrenula je lavinu reakcija, jer se ispostavilo da nisu bili jedini – još blizanaca je navodno bilo dio istog eksperimenta, ali identiteti te djece ostali su tajna. Sve dokumentacije o istraživanju zaključane su do sredine ovog stoljeća.
Ovaj nevjerovatni slučaj kasnije je pretočen u dokumentarni film “Three Identical Strangers”, koji je šokirao svjetsku javnost i otvorio ozbiljna pitanja o granicama naučnih eksperimenata. Film nije samo priča o slučajnosti, već o etici, manipulaciji i boli koju niko ne bi trebao pretrpjeti u ime nauke.
- Danas, mnogo godina kasnije, preživjela braća i dalje se bore sa posljedicama – ali i ponosno pričaju svoju priču kako se sličan eksperiment nikada više ne bi ponovio. Njihov život je dokaz da geni mogu biti nevjerovatno snažni, ali i da ljudska povezanost nije nešto što smije biti uskraćeno ni zbog kakvog istraživanja.
Njihova priča je podsjetnik da porodica nije luksuz, niti pogodnost – ona je pravo. I kada se to pravo oduzme, dio čovjeka ostane izgubljen zauvijek.
