Kira je sjedila na staroj drvenoj stolici, gledajući kroz magloviti prozor svoje kuće na selu. Vanjština je bila turobna; kiša je padala cijeli dan, a gusti oblaci su potpuno prekrili sunce. ….
Sjedila je sama, s Lerinim osmijehom u mislima, dok je srce bilo ispunjeno tugom. Artur, njen muž, iznenada je preminuo u strašnoj nesreći, ostavivši je da se bori s vlastitim demonima.
Kira nije mogla da se nosi sa činjenicom da ga više nema. Svaki kutak kuće podsjećao je na njega — smeh, šale, poljupce i razgovore.
Odrasla je u ovom domu, zajedno s njim, punih deset godina, i sada je sve bilo prazno. Iako je voljela svoju kćer, Leru, koja je bila njezina snaga, osjećala se kao da je izgubila dio sebe. Sela je, gledajući kroz prozor, nadajući se da će izmaglica koja prekriva njeno srce barem na trenutak nestati.
- Dani su prolazili, a život je postajao sve teži. Kira je otkazala sve radne projekte, odlučivši posvetiti svoje vrijeme Leri i nastaviti živjeti, koliko god to bilo teško. Prošlost je bila previše živa u njenim mislima, a svaki dan je izgledao kao ponavljanje prethodnog. Njena svekrva je preuzela sve formalnosti vezane za pogreb i stvari koje je trebalo riješiti, a Kira je hodala kao zombi, kao da je izgubila sve osjete.
Jednog jutra, dok je bila u kuhinji, čula je kucanje na vratima. Nije bilo nikakvih gostiju, pa je u početku pomislila da je samo vjetar. No, kada je otvorila vrata, ugledala je malu pletenu korpicu ispred nje. Unutra su bili svježi plodovi povrća, kruh, mlijeko i sir. Bez poruke, bez tragova, jednostavno ostavljeno na pragu. Kira je podigla korpicu, osjetila miris svježeg povrća i odmah pomislila da je to možda neko od susjeda. Tko bi još mogao znati da su ona i Lera u tolikoj nevolji?
- Lera, njezina dvogodišnja kćerka, nije mogla dočekati da otvori poklone. U radosnom iznenađenju, pomislila je da je to možda poklon od njenog tate. Kira je, iako se osjećala tužno, nije željela slomiti njeno srce, pa je samo s osmijehom prihvatila donaciju.
No, korpice su dolazile iz dana u dan. Bobice, sirevi, pite, povrće… Svaki dan nešto novo. Kira je postajala znatiželjna, ali nije željela postavljati pitanja. Tko god da je to radio, činilo se da je doista brinuo za njih.
Nekoliko dana kasnije, Lera je, ne obavijestivši Kiru, odlučila pratiti donosioca. Kira je bila opuštena, znajući da je njezina kćerka previše mlada da bi shvatila bilo što. Međutim, Lera nije stajala. Uputila se prema šumi iza kuće, kroz gustu maglu, koja je postala tako gusta da nije mogla vidjeti dalje od nekoliko metara. Kira je nije primijetila, sve dok Lera nije nestala iz njenog vidokruga.
- Nekoliko sati kasnije, Kira je, u strahu, krenula za njom. Tražila je Lerin trag, hodajući kroz močvarno tlo, sve do trenutka kada je ugledala malu siluetu. Stajala je na rubu šumskog puta, gledajući prema starom hrastu. Tada je ugledala Iliju, starog susjeda iz susjedne kuće, kako izlazi iz sjenovite šupljine drveća, držeći pletenu torbu. Iz torbe su virili svježi plodovi, mlijeko i povrće, kao i nekoliko pite.
Kira je stajala, potpuno iznenađena. Ilija je bio taj koji je godinama živio sam, ali nikada nije davao znakove da je bio previše zainteresiran za nekoga. No sada, stojala je pred njim, shvatajući da je on bio taj koji je tiho brinuo o njima.
“Ilija?”, izgovorila je zbunjeno. “Zašto? Zašto ovo radiš?”
Ilija je spustio torbu i pogledao je, a zatim, nakon kratke pauze, tiho odgovorio: “Znao sam da je tvoj muž uvijek pomagao, Kira. Nikada nisam mogao zaboraviti to što je učinio za mene kad sam bio bolestan. Ne bih mogao dozvoliti da vi budete sami. Nisam mogao sjediti i gledati kako patite. Ovo je jedini način da mogu pomoći.”
Kira je ostala bez riječi, gledajući u njega, jer nije mogla vjerovati da je netko iz njihove male zajednice mogao biti toliko nesebičan. Ilija je, iako star, bio najiskrenija i najsvjetlija osoba u njenom životu, koja je shvatila koliko su mali gestovi često najvažniji.
“Ne mogu ti dovoljno zahvaliti”, rekla je Kira, osjećajući se zahvalno i emotivno. “Nikada neću zaboraviti ovo, Ilija.”
Ilija je samo klimnuo glavom, ponosno, a Kira je znala da će ova ljubaznost biti ono što će je nositi kroz sivi period žalosti koji je slijedio.
