Na dan kada je moj sin stradao, osjećala sam kao da mi je cijeli svijet odjednom srušen. Bio je to najgori trenutak u mom životu…..
Imao je samo 34 godine, cijeli život pred sobom, a sa sobom je otišao i cijela moja budućnost. Ostavio je iza sebe suprugu, mladu ženu od 29 godina, i dvoje male djece koja su ga obožavala.
Živjeli su sa mnom sedam godina. Sada su sve te godine, svi naši trenuci, svi naši smijeh i suze, postali samo sjećanja. I da, pomislila sam – kada su ga sahranili, kako ću ikada pronaći snage da idem dalje?
Prošlo je nekoliko dana nakon sahrane. Unuka i unuk su se trudili zadržati osmijeh, iako se vidjelo da su povrijeđeni, da su izgubili svog oca. Supruga mog sina, još uvijek zatečena gubitkom, nije imala snage reći nijednu riječ. I tada sam odlučila da progovorim. Gledajući je, nisam mogla da vjerujem šta ću izgovoriti, ali osjetila sam da je to potrebno, da se ona mora pomaknuti, jer život mora da ide dalje.
„Moraš otići“, rekla sam joj. „Moja kuća nije besplatan smještaj za džabalebaroše“, dodaću brzo, iako nisam željela zvučati tako grubo. Iako sam se trudila da to izgovorim kao roditelj koji mora donijeti tešku odluku, srce mi se stislo. Imala je pravo, bila je još mlada, mogla je da počne novi život. Možda nije bilo fer, možda nisam znala sve kroz što je prošla, ali nekako mi je bilo jasno da to mora da bude kraj. Možda nisam bila prava osoba da je zadrži u svom domu. Ali ono što mi je ona rekla nije bila samo izjava. To je bila prava istina koju nisam mogla da shvatim odmah.
- Nije rekla ništa. Samo je stajala tamo, gledajući me s onim pogledom – tužnim, ljutitim, ali istovremeno prepunim bola. Nije plakala, samo je okrenula glavu i otišla, tiho. Mislim da je to bio trenutak kada je shvatila da više nema ni ono što je imala prije. Bila je sama.
Ali nisam mogla da vjerujem šta će se desiti sledeće. Otišla sam do nje da bih je pitala šta je bilo, da bih je možda makar malo utješila. U tom trenutku nisam shvatila koliko je ona bila pogođena mojim riječima. Kad sam ušla u sobu, ona je sjedila u tišini, a njene ruke su bile u krilu, držeći neko pismo.
„Ona mi je rekla“, počela je ona, „da je… da je bilo nešto… nešto što nisam nikada videla.” Nije mi bilo jasno o čemu je govorila. Njene riječi bile su zbrkane, ali sam osjetila da nešto nije bilo u redu. Ispod tih riječi bile su duboke rane koje nisam primijetila dok nije počela otkrivati istinu.
- I tada mi je otkrila nešto što mi je potpuno slomilo srce. Moj sin… moj sin nije bio samo njen muž. Oni su imali tajnu koju nisam mogla da shvatim. Živjeli su u nekoj vrsti paralelnog života, u kojem je ona bila suočena s nečim što je bilo mnogo više od onoga što sam ikada znala. Naime, dok je moj sin živio s nama, bio je u jednoj vrsti paralelne veze, s nekim koga nikada nisam ni upoznala.
Njene oči su bile pune suza, ali se trudila da ne plače dok je pričala. U tih nekoliko trenutaka sam shvatila da ona nije bila samo nevina žrtva u svemu ovome. Nije bilo samo to što sam pomislila u trenutku gubitka. Ona mi je otkrila sve, otkrila mi je da moj sin nije bio samo moj sin, već osoba koja je nosila teške tajne koje nisu mogle ostati skrivene zauvek.
- Sjedila je tiho, a ja sam stajala tamo, potpuno zatečena. Nešto se promijenilo u mom životu te noći. Nekada sam bila uverena da znam sve, ali sada sam shvatila da nisam znala ništa. Cijeli moj svijet se okrenuo, a sada su svi ovi mali trenutci, svi trenuci koje sam sačuvala u svom srcu, postali samo osjećaj tuge i povrede.
