Već dvadeset godina, svaki dan je ličio na prethodni. Iako je uživao u uspjehu, uglednoj karijeri i stabilnosti koju je imao, postojala je jedna stvar koja je ispunjavala njegove misli i srce…..
Anželika, njegova voljena žena, poginula je u nesreći prije dvadeset godina. Taj datum bio je jedini koji je ostao na njegovom kalendaru.
I svakog 4. maja, svake godine, on je odlazio na groblje, gdje je sjeo pored njenog groba i obnavljao sjećanje na njezin osmijeh, na tople ruke koje je držala u njegovim.
Nekada su dolazili zajedno, smijali se i planirali budućnost. Sada je ostao samo on. Nažalost, svi su imali svoj život, a on je bio samo običan, svakodnevni automat. Dvadeset godina je prošlo, ali osjećaj gubitka nije se smanjivao. Svake godine, uvijek su bile iste misli, isti tišina u njegovim ušima, i ista hladnoća koja je vladala njegovim srcem.
- Ali ovog puta, nešto je bilo drugačije. Kiša je padala, slaba i stalna, ali on je bio odlučan. Tog dana je morao otići, kao i svake godine. I, dok je dolazio do kapije groblja, prvi put je primijetio nju. Tanku ženu, s velikim stomakom i izgledom koji nije odražavao ni tragove nade. Njene oči su bile preplavljene strahom. Bez da je itko išao prema njoj, ona je stajala tu, gotovo nevidljiva među sjenama groblja.
Dok je prolazio pored nje, nešto ga je natjeralo da stane. Osjetio je tu njezinu patnju, koja je bila očigledna, ali nijednom nije progovorila. Pogledao ju je, nije znao ni zašto, ali pružio joj je nešto novca, bez očekivanja ničega u zamjenu. Samo jedan trenutak, bez riječi. Zamišljao je da ona možda treba pomoć, nešto više od samog novca, možda jednostavno čovjeka koji će ju primijetiti. I tada je nestala. U trenutku, kao da nikada nije ni postojala.
Tjedan dana kasnije, poslovni pritisci su počeli popuštati, a on je osjetio čudno tjeskobno osjećanje koje nije mogao objasniti. Možda je to bio samo umor, možda jednostavno želja za još jednim trenutkom povezanosti. Povukao je svoj kaput i otišao prema groblju ponovo. Iako mu je bilo neugodno, znao je da će morati još jednom otići tamo.
Znao je da će se groblje sada činiti još tišim nego obično. Ali kada je došao, nije je bilo. On je znao da stranac uvijek dolazi i nestaje, ali ovo je bilo nešto drugo. Kad su mu rekli da je samo povremeno viđena, sve su mu kosti bile kao led. Pogledao je prema mjestu gdje je sedio, a onda ugledao svježe cvijeće na grobu njegove žene. Poljski cvjetovi, ne oni iz prodavnica, ne umjetni. Ne oni koje obitelj obavezno donosi, već oni koje donosi srce.
- I onda ju je opet vidio. Sjedeći tamo, pored groba, ne sklanjajući pogled s njenog portreta na spomeniku. Žena nije pomaknula prst, bila je potpuno fokusirana na sliku njegove žene. Njegovo srce je stalo na trenutak, ali nije znao što da kaže. Osjećao je strah, tjeskobu, nešto što nije mogao objasniti.
Prišao je korak bliže, zadržavajući dah. Prvi put u životu nije znao što bi rekao. A onda je nježno upitao: „Tko si ti?“
- U trenutku, žena je podigla pogled, a njegove oči su se susrele s njezinim. „Teta, mogu li ti reći nešto?“ šapnula je, iako je osjećao kako njene riječi pogoduju duboko u njegovu dušu. On je ostao bez riječi, znajući da nije samo jedna žarulja u njegovoj glavi koja je svjetlila. Bilo je nešto u tome što je ona rekla, nešto što je odjednom ispunilo svu prazninu koju je osjećao u svom životu.
„Imaš pravo,“ rekla je ona s osmijehom, ali tužnim, „ja sam bila ona koju ste svi zaboravili. Moje ime je Sveta.“
Tada mu je na jeziku bila samo jedna misao, ali nije imao snage izgovoriti je.
Kako je sve moglo biti povezano?
