U današnjem članku vam pišemo na temu princa koji je tri godine pokušavao pronaći savršenu nevjestu pomoću tajanstvenog zlatnog rama. Mnoge djevojke dolazile su u palaču uvjerene da će postati kraljice, ali je na kraju upravo ona kojoj su se svi podsmjehivali otkrila istinu skrivenu iza neobičnog kraljevskog iskušenja.Kraljevstvo Valerija bilo je poznato po visokim kamenim zidinama, bogatim poljima i palači čiji su se bijeli tornjevi mogli vidjeti danima prije dolaska u prijestolnicu. Ipak, posljednjih nekoliko godina stanovnici nisu razgovarali o ratovima, porezima ili žetvi. Sve ih je zanimalo samo jedno pitanje – zašto princ Adrian još nije izabrao nevjestu?
Adrian je imao trideset godina, bio je obrazovan, smiren i poštovan među vojnicima. Nakon smrti njegovog oca očekivalo se da će uskoro preuzeti prijestolje, ali je prema starom zakonu prije krunisanja morao izabrati buduću kraljicu. Plemićke porodice iz cijelog kraljevstva slale su u palaču svoje kćerke, nadajući se da će upravo njihovo prezime postati dio vladarske loze.
Međutim, princ nije želio izabrati suprugu prema ljepoti, bogatstvu ili političkoj koristi. U velikoj prijestolnoj dvorani postavio je neobičan ram, izrađen od tamnog drveta i ukrašen tankim nitima zlata. Bio je dovoljno visok da kroz njega može proći odrasla osoba, ali u njemu nije bilo ni slike ni ogledala.Svaka djevojka koja je željela postati prinčeva nevjesta morala je zakoračiti kroz taj ram.Niko nije znao šta on zapravo radi. Čim bi djevojka prošla kroz njega, zlatne niti bi se nakratko osvijetlile, a potom ugasile. Princ bi je nekoliko trenutaka posmatrao, zahvalio joj na dolasku i saopćio da nije ona koju traži.
Tokom tri godine kroz ram su prošle stotine djevojaka. Dolazile su princeze iz susjednih zemalja, kćerke bogatih trgovaca i nasljednice najmoćnijih vojvoda. Nosile su najskuplje haljine, dragulje i krune ukrašene biserima. Neke su sedmicama učile kako da hodaju, govore i naklone se pred princem.
Ipak, tajanstveni ram odbijao je svaku od njih.
Narod je počeo vjerovati da princ traži nešto što ne postoji. Jedni su govorili da je ram začaran, drugi da Adrian nikada nije ni namjeravao da se oženi. Bilo je i onih koji su tvrdili da uživa u tome da javno odbija djevojke koje su godinama pripremane za susret s njim.
Samo je stari kraljevski savjetnik Elias znao porijeklo rama. Prije mnogo godina pripadao je Adrianovoj majci, kraljici Heleni, koja je umrla dok je princ još bio dječak. Govorilo se da ram ne pokazuje nečije lice, nego ono što osoba nosi duboko u sebi. Kraljica je prije smrti rekla sinu da kroz njega neće moći proći neko ko želi samo krunu. Prava buduća kraljica morala je u palaču donijeti nešto što se ne može kupiti zlatom.
Treće godine potrage kraljevski glasnici objavili su da će biti održano posljednje iskušenje. Ako princ ni tada ne izabere nevjestu, savjetnici će mu sami pronaći odgovarajuću suprugu. Na dan okupljanja ispred palače se stvorio red kočija dug nekoliko kilometara.
Među okupljenima se pojavila i djevojka po imenu Mara. Nije stigla u ukrašenoj kočiji, nego pješice. Nosila je jednostavnu plavu haljinu, nekoliko puta pažljivo zakrpljenu na rukavima. Cipele su joj bile prašnjave, kosa spletena u običnu pletenicu, a u rukama je držala malu platnenu vrećicu.
Mara nije bila plemkinja. Živjela je u selu na sjeveru kraljevstva i brinula o bolesnoj majci. U prijestolnicu nije došla zato što je sanjala o kruni. Željela je princu predati molbu stanovnika svoga kraja, čija su polja uništena nakon velike poplave. Stražari je, međutim, nisu željeli pustiti u palaču.
Dok je pokušavala objasniti zašto je došla, iza nje su se začuli podrugljivi komentari plemkinja. Smijale su se njenoj skromnoj haljini i pitale da li je zalutala na putu prema pijaci. Jedna vojvodina kćerka dobacila je da bi Mara kroz kraljevski ram mogla proći jedino kao sluškinja koja će ga očistiti.
Djevojka je spustila pogled, ali nije odgovorila. U tom trenutku pored ulaza ugledala je stariju ženu koja se srušila od vrućine. Dok su je ostali zaobilazili kako ne bi uprljali haljine, Mara je odmah pritrčala, dala joj posljednju vodu iz svoje boce i pomogla joj da sjedne u hlad.
Princ Adrian sve je posmatrao s balkona.
Naredio je stražarima da Maru uvedu u dvoranu. Kada je stala pred njega, nije se naklonila onako savršeno kao plemkinje. Nespretno je spustila glavu, pružila mu vrećicu s pismima seljana i objasnila da nije došla da traži brak. Željela je samo da neko sasluša ljude koji više nisu imali ni hrane ni sjemena za narednu sjetvu.
Adrian je pročitao prvo pismo, a zatim je upitao zašto je pomogla nepoznatoj ženi iako je zbog toga skoro ostala bez prilike da uđe u palaču.
Mara ga je zbunjeno pogledala i rekla da nije mogla razgovarati o tuđoj nevolji dok je pored nje neko ležao na zemlji.
U dvorani je zavladala tišina.
Princ joj je tada rekao da, prema pravilima, svaka neudata djevojka koja toga dana zatraži da govori pred njim mora proći kroz ram. Mara je pokušala odbiti, objašnjavajući da nije kandidatkinja i da bi to samo izazvalo novi smijeh. Međutim, Adrian ju je zamolio da učini jedan korak.
Čim je Mara zakoračila u prazan prostor između drvenih stranica, zlatne niti su zasjale. Ovoga puta svjetlost se nije odmah ugasila. Proširila se cijelom dvoranom, dodirnula kamene zidove i pretvorila ram u blistavo ogledalo.
Na njegovoj površini nije se pojavila Mara u kraljevskoj haljini. Prikazana je kako dijeli hljeb gladnoj djeci, njeguje majku, spašava životinje iz poplavljenih štala i predaje svoju posljednju vreću brašna susjedima. Zatim se pojavila još jedna slika – sve prethodne kandidatkinje kako pred ogledalima uvježbavaju osmijehe, dok njihove sluge nose teret i ćute.
Ram nije tražio najljepšu ženu. Otkrivao je razliku između onoga što ljudi pokazuju pred drugima i onoga što rade kada vjeruju da ih niko ne posmatra.
Podsmijeh je istog trenutka prestao. Plemkinje koje su vrijeđale Maru sada su stajale oborenih pogleda. Princ je prišao djevojci, ali nije odmah zatražio njenu ruku. Prvo joj je obećao da će pomoć njenom selu biti poslata još istoga dana. Potom joj je rekao da ram nije donio odluku umjesto njega, nego mu je samo pokazao osobu koju želi upoznati.
Mara nije pristala da se uda za njega istog trenutka. Rekla je da se brak ne može graditi na čaroliji, jednom susretu ili zahvalnosti. Adrian se prvi put nakon tri godine nasmijao i odgovorio da je upravo zbog takvog odgovora spreman čekati.
Narednih mjeseci Mara je ostala u palači kao predstavnica sjevernih sela. Učestvovala je u obnovi poplavljenih krajeva i često se raspravljala s princem kada bi smatrala da su njegove odluke nepravedne. Adrian je kroz te razgovore shvatio da mu nije potrebna žena koja će mu se uvijek pokoravati, nego neko ko će ga podsjećati zbog koga kralj uopće nosi krunu.
Vjenčali su se godinu dana kasnije, bez velikog takmičenja i bez novog prolaska kroz ram. Djevojka kojoj su se svi smijali nije postala kraljica zato što ju je izabrala čarolija, već zato što je sačuvala dobrotu i onda kada joj ona nije donosila nikakvu korist.
Tajanstveni ram nakon vjenčanja uklonjen je iz prijestolne dvorane. Mara je vjerovala da kraljevstvo ne treba predmet koji će procjenjivati ljudska srca. Smatrala je da je dovoljno pažljivo gledati kako se neko odnosi prema slabima, siromašnima i onima od kojih ne može očekivati nikakvu nagradu. Princ je tada konačno razumio posljednju pouku svoje majke – savršena nevjesta nije bila žena bez mana, nego osoba čija dobrota nije zavisila od toga ko je posmatra
