VIC: Majmun i lav

U danasnjem članku donosimo praktične savjete za njegu orhideja, biljaka koje svojim elegantnim cvjetovima mogu mjesecima ukrašavati dom, ali čiji se korijen lako ošteti kada dobije previše vode. Iako se često smatraju zahtjevnim, većina problema ne nastaje zato što su orhideje posebno osjetljive, nego zato što ih njegujemo kao klasične sobne biljke.

Najčešća orhideja u našim domovima je Phalaenopsis, poznata i kao leptir-orhideja. U prirodi mnoge takve orhideje ne rastu u običnoj zemlji, već se korijenjem pričvršćuju za drveće. Zbog toga njihovom korijenu trebaju vazduh, dobra drenaža i supstrat koji se neće dugo zadržavati mokar.

Pretjerano zalijevanje, nedovoljno svjetlosti i prejaka prihrana najčešći su razlozi zbog kojih listovi postaju mlitavi, pupoljci otpadaju, a korijen poprima smeđu boju. Suprotno popularnim savjetima, bijeli luk, voda od kore banane i slične mješavine nisu pouzdana zamjena za pravilno formulirano đubrivo.

Pravo mjesto donosi više koristi od bilo kojeg dodatka

Orhideji je potrebno dosta svjetlosti, ali to ne znači da je treba izložiti snažnom podnevnom suncu. Idealno mjesto obično je blizu istočnog ili svijetlog prozora, gdje dobija obilje indirektne svjetlosti. Na južnom i zapadnom prozoru tokom toplog dijela godine može biti potrebna lagana zavjesa.

Tamnozeleni listovi često ukazuju na to da biljka dobija premalo svjetlosti, dok žućkasti listovi s blijedim ili smeđim oštećenjima mogu biti znak pretjeranog izlaganja suncu. Zdravi listovi Phalaenopsisa uglavnom su čvrsti i srednje zelene boje, iako se nijansa može razlikovati među sortama.

Jedan od najčešćih razloga zbog kojih zdrava orhideja ne formira novu cvjetnu stabljiku jeste upravo nedostatak svjetlosti. Biljka može mjesecima stvarati listove i korijen, ali bez dovoljno svijetlog položaja neće imati energiju potrebnu za novo cvjetanje.

Orhideju ne treba izlagati hladnom propuhu, direktnom strujanju klima-uređaja ili stalnoj blizini radijatora. Nagla kolebanja temperature mogu dovesti do opadanja pupoljaka, naročito kada je cvjetna stabljika već razvijena.

Blagi pad noćne temperature tokom jeseni kod Phalaenopsisa može pomoći stvaranju cvjetne stabljike. Međutim, biljku ne treba ostavljati na otvorenom kada noći postanu hladne niti je izlagati temperaturama koje ne odgovaraju njenoj vrsti.

Orhideja koja ne cvjeta često ne traži više đubriva, nego više odgovarajuće svjetlosti i stabilnije uslove.

Zalijevanje prema stanju biljke, a ne kalendaru

Ne postoji univerzalno pravilo da se orhideja mora zalijevati svakih sedam dana. Brzina sušenja zavisi od temperature, vlažnosti vazduha, veličine posude, vrste supstrata i godišnjeg doba. Biljka u toploj i svijetloj prostoriji može se sušiti brže od one koja se nalazi u hladnijem prostoru.

Kod orhideja posađenih u prozirne saksije korijen može pomoći u procjeni. Nakon zalijevanja često je zelen, dok suhim postaje srebrnast ili sivkast. Ipak, boja korijena nije jedini pokazatelj. Treba provjeriti i vlagu u sredini posude, jer površina može djelovati suho dok je unutrašnjost još mokra.

Biljka se može zaliti iznad sudopera tako da voda dobro natopi cijeli supstrat, nakon čega se mora ostaviti da potpuno iscuri. Druga mogućnost je kratko potapanje saksije, ali se ista voda ne treba koristiti za više biljaka jer se tako mogu prenositi štetnici i bolesti.

Nakon zalijevanja ukrasna posuda ne smije ostati puna vode. Korijen koji satima ili danima stoji potopljen gubi pristup vazduhu i počinje propadati. Zato unutrašnja saksija mora imati dovoljno otvora kroz koje višak vode može nesmetano izaći.

Posebnu pažnju treba obratiti na središte biljke, mjesto iz kojeg izrastaju novi listovi. Ako voda ostane u toj udubini, naročito u hladnoj prostoriji ili preko noći, može se razviti trulež. Kapljice je najbolje ukloniti mekanim papirnim ubrusom.

Prihrana mora biti blaga i prilagođena rastu

Orhidejama su potrebne hranjive materije, ali u znatno manjim koncentracijama nego mnogim drugim sobnim biljkama. Njihov korijen osjetljiv je na nakupljanje mineralnih soli, pa prejako ili prečesto đubrenje može izazvati sušenje vrhova korijena i oštećenje listova.

Najjednostavniji izbor je tečno đubrivo namijenjeno orhidejama, razrijeđeno prema uputstvu proizvođača. Stručni vodiči često preporučuju slabiju koncentraciju tokom perioda aktivnog rasta. Nije korisno udvostručiti dozu u nadi da će biljka brže procvjetati.

Prije prihrane korijen ne bi trebao biti potpuno suh. Đubrivo naneseno na sasvim suh korijen može povećati mogućnost oštećenja. Povremeno zalijevanje čistom vodom pomaže ispiranju viška soli koje se s vremenom talože u supstratu i na zidovima saksije.

Tokom zime, kada ima manje dnevne svjetlosti i rast je usporen, prihranu najčešće treba prorijediti ili privremeno obustaviti. Potrebe zavise od vrste orhideje, temperature prostorije i toga da li biljka aktivno stvara nove listove, korijen ili cvjetnu stabljiku.

Tvrdnje da voda s bijelim lukom ili korom banane predstavlja potpuno i sigurno đubrivo treba uzeti s velikim oprezom. Biljni ostaci mogu sadržavati određene minerale, ali domaća infuzija nema poznatu i uravnoteženu koncentraciju azota, fosfora, kalija i mikroelemenata.

Takve tečnosti mogu početi fermentirati, razviti neugodan miris, privući mušice ili podstaći razvoj mikroorganizama u supstratu. Bijeli luk sadrži aktivne spojeve, ali to ga ne čini provjerenim insekticidom ili univerzalnim lijekom koji se može bez rizika nanositi na osjetljiv korijen i listove.

Kada je vrijeme za presađivanje

Orhideja se ne presađuje samo zato što je prestala cvjetati. Presađivanje je potrebno kada se supstrat raspada, postaje zbijen i predugo zadržava vodu, kada je veći dio korijena propao ili kada je biljka toliko prerasla posudu da više nije stabilna.

Za Phalaenopsis se koristi mješavina krupnijih i prozračnih materijala, najčešće kore drveta uz dodatke prilagođene uslovima u domu. Obična vrtna zemlja nije odgovarajuća jer zadržava previše vlage i ograničava dotok vazduha do korijena.

Prilikom presađivanja biljka se pažljivo izvadi, a stari supstrat ukloni. Zdravi korijeni obično su čvrsti, dok su propali dijelovi smeđi, mekani ili prazni pod prstima. Oštećeni korijen uklanja se čistim i dezinfikovanim makazama.

Nova saksija ne treba biti mnogo veća od prethodne. Prevelika posuda zadržava više vlage i sporije se suši, što povećava rizik od ponovnog truljenja. Cilj nije ostaviti mnogo praznog prostora, nego omogućiti korijenu stabilnost, vazduh i ravnomjerno sušenje.

Listove je korisno povremeno obrisati mekanom, vlažnom krpom kako bi se uklonila prašina. Sjajila, ulje, mlijeko i slični kućni pripravci ne trebaju se nanositi jer mogu ostaviti sloj na površini lista i privući nečistoće.

Biljku također treba redovno pregledati zbog štitastih uši, brašnastih uši, grinja i drugih štetnika. Nova orhideja može se neko vrijeme držati odvojeno od ostatka kolekcije kako bi se na vrijeme primijetio mogući problem.

Nakon što cvjetovi otpadnu, biljci treba omogućiti period oporavka. Zelena cvjetna stabljika ponekad može ponovo razviti bočnu granu, dok se potpuno smeđa i suha stabljika može odrezati čistim makazama. U međuvremenu se nastavlja redovna njega listova i korijena.

Orhideja možda neće odmah ponovo procvjetati, ali to ne znači da propada. Novi list ili svijetlozeleni vrh korijena pokazuje da je biljka aktivna. U toj fazi važniji su strpljenje i stabilni uslovi nego stalno premještanje, presađivanje i isprobavanje različitih pripravaka.

Uz odgovarajuću svjetlost, pažljivo zalijevanje, prozračan supstrat i blagu prihranu, Phalaenopsis može godinama ostati zdrava i redovno stvarati nove cvjetne stabljike. Najbolja njega nije ona s najviše dodataka, nego ona koja prati stvarno stanje biljke.

Napomena: Potrebe se razlikuju među vrstama orhideja. Savjeti u tekstu prvenstveno se odnose na Phalaenopsis, najčešću orhideju koja se uzgaja u domu.