Tri povučene žene okružile su lovca, oduzele mu oružje i vezale mu ruke, a zatim rekle: „Čekamo te već tri godine.“ Međutim, on i dalje nije razumio zašto su ga te žene trebale niti u kakvu će se noćnu moru ovaj dan pretvoriti za njega. 🤯

U današnjem članku donosimo misterioznu priču o lovcu čiji se uobičajeni odlazak u šumu pretvorio u susret koji nije mogao objasniti. Nakon što je izgubio poznati put, pronašao je staru kolibu i tri žene koje su, čim su ga ugledale, tvrdile da ga čekaju već tri godine. Tek kada su mu oduzele pušku i vezale ruke, počeo je shvatati da su one znale ko je on mnogo prije nego što je prvi put kročio pred njihova vrata.

Marko je u šumu odlazio gotovo svakog vikenda. Poznavao je njene staze, izvore i proplanke bolje nego ulice gradića u kojem je živio. Znao je gdje se poslije kiše zadržava blato, na kojim mjestima divljač prelazi potok i koliko mu je vremena potrebno da se vrati do automobila prije nego što padne mrak.

Tog jutra ništa nije nagovještavalo nevolju. Ustao je prije svitanja, spakovao nešto hrane, provjerio opremu i krenuo sam. Nebo je bilo vedro, a između stabala provlačila se tanka jutarnja magla. Imao je namjeru ostati samo nekoliko sati.

Nedugo nakon ulaska u šumu primijetio je tragove na vlažnom tlu. Izgledali su svježe, pa je napustio glavnu stazu i krenuo za njima. Isprva nije obraćao pažnju na pravac. Bio je uvjeren da će se lako vratiti. Međutim, tragovi su ga vodili preko potoka, između stijena i kroz dio šume u kojem su stabla bila toliko gusta da sunčeva svjetlost gotovo nije dopirala do zemlje.

Poznata staza nestala je među drvećem

Kada je pogledao na sat, shvatio je da je prošlo gotovo dva sata. Tragovi su u međuvremenu nestali, a oko njega nije bilo ničega što mu je djelovalo poznato. Pokušao se vratiti istim putem, ali nije uspijevao pronaći potok preko kojeg je ranije prešao.

Telefon nije imao signal. Kompas koji je nosio pokazivao je pravac, ali mu nije mogao reći koliko se udaljio od staze. Marko je odlučio krenuti prema zapadu, vjerujući da će tako prije ili kasnije doći do šumskog puta. Hodao je još gotovo sat, ali se pred njim stalno pojavljivao isti prizor: visoke jele, mokro lišće i sivo kamenje prekriveno mahovinom.

Prvi put tog dana osjetio je stvarnu nelagodu. Sunce se već spuštalo, temperatura je padala, a vjetar je postajao sve snažniji. Zaustavio se kako bi razmislio treba li potražiti zaklon i sačekati jutro.

Tada je u daljini ugledao tanak stub dima.

Krenuo je prema njemu, probijajući se kroz granje, i nakon nekoliko minuta ugledao malu drvenu kolibu. Bila je skrivena između visokih stabala, daleko od svakog puta. Krov joj je bio prekriven mahovinom, ali iz dimnjaka je izlazio dim, a ispred ulaza bila su uredno naslagana drva.

Već je podigao ruku da pokuca kada su se vrata otvorila.

Na pragu je stajala žena sa šarenom maramom preko tamne kose. U rukama je držala metalnu kantu. Kada ga je ugledala, nije pokazala ni strah ni iznenađenje. Spustila je kantu, pogledala ga pravo u oči i tiho izgovorila:

„Konačno si došao. Čekamo te već tri godine.“

Marko se zbunjeno osvrnuo, pomislivši da žena očekuje nekoga drugog. Objasnio joj je da se izgubio i zamolio je da mu pokaže najkraći put do ceste. Ona mu nije odgovorila. Samo je pogledala preko njegovog ramena.

Iza njega je pukla grana. Okrenuo se, ali je već bilo kasno. Osjetio je udarac u potiljak, koljena su mu popustila, a posljednji prizor prije nego što je izgubio svijest bila su otvorena vrata kolibe.

Probudio se vezan, a puška je bila u rukama nepoznate žene

Kada je ponovo otvorio oči, ležao je na drvenom podu. U peći je pucketala vatra, a prostoriju je osvjetljavala petrolejska lampa. Pokušao je ustati, ali su mu ruke bile vezane iza leđa, dok je konopac oko članaka bio pričvršćen za tešku nogu stola.

Pred njim su stajale tri žene. Prvu je prepoznao s vrata. Druga je imala dugu riđu pletenicu, a treća svijetlu kosu i ožiljak iznad obrve. Markova puška nalazila se u rukama riđokose žene.

Zahtijevao je da ga oslobode, ali nijedna nije reagovala. Žena s maramom prišla je stolu i pred njega spustila staru fotografiju. Na njoj je bio muškarac u lovačkoj odjeći, snimljen ispred iste kolibe. Fotografija je bila izblijedjela, ali lice se moglo jasno prepoznati.

Bio je to Markov stariji brat Nikola, koji je nestao prije tri godine.

Porodica je tada mjesecima tragala za njim. Policija, spasioci i dobrovoljci pretraživali su šumu, ali nisu pronašli ni tijelo ni opremu. Jedini trag bio je njegov automobil ostavljen uz cestu. Marko je s vremenom prihvatio mogućnost da je Nikola stradao u provaliji ili nabujaloj rijeci.

Sada se pred njim nalazio dokaz da je njegov brat stigao do te kolibe.

Najstarija među njima, žena s maramom koja se predstavila kao Jelena, objasnila je da je Nikola stigao tokom oluje. Bio je ranjen i tvrdio je da ga neko prati. Kod sebe je imao malu metalnu kutiju koju je sakrio ispod poda kolibe. Prije nego što je sljedećeg jutra otišao, rekao im je da će se, ako se ne vrati, jednog dana pojaviti njegov brat.

Marko je odmah upitao zašto nisu prijavile njegov dolazak. Jelena mu je odgovorila da su pokušale. Kada je najmlađa među njima krenula prema gradu, na putu ju je presreo nepoznati muškarac i upozorio da će koliba biti spaljena ako ikome išta kažu.

Od tada su živjele u strahu, uvjerene da neko povremeno posmatra kuću. Nisu znale kome mogu vjerovati. Čekale su osobu koju je Nikola spomenuo, ali nisu znale kako Marko izgleda niti kada bi se mogao pojaviti.

Ispod poda se nalazila kutija s bratovom porukom

Jelena je podigla jednu dasku u uglu prostorije i iz skrovišta izvadila metalnu kutiju. Bila je zaključana malim lokotom. Marko se sjetio ključa koji je godinama nosio na privjesku, jedinog predmeta pronađenog u bratovom automobilu.

Kada im je opisao ključ, žene su mu konačno odvezale ruke. Izvadio ga je iz unutrašnjeg džepa jakne i stavio u lokot. Savršeno je odgovarao.

U kutiji su se nalazili notes, memorijska kartica, nekoliko fotografija i presavijen list papira na kojem je bilo ispisano Markovo ime. Brat mu je ostavio kratku poruku. Napisao je da je tokom lova slučajno fotografisao grupu muškaraca koji su u zaštićenom dijelu šume postavljali zamke i prevozili ilegalno ulovljene životinje.

Nikola ih je pokušao prijaviti, ali je među njima prepoznao čovjeka povezanog s lokalnom službom koja je trebala čuvati šumu. Zbog toga dokaze nije želio predati bilo kome. Planirao je stići do Markove kuće, ali je shvatio da ga prate.

Posljednja rečenica bila je najteža:

„Ako pronađeš ovo, nemoj vjerovati prvoj osobi koja ti ponudi pomoć. Kopije odnesi izvan grada i tek tada obavijesti policiju.“

 

Marko je pregledao fotografije i prepoznao jednog od muškaraca. Bio je to čovjek koji je učestvovao u potrazi za Nikolom i koji je više puta tvrdio da je teren detaljno pregledan. Odjednom mu je postalo jasno zašto koliba nikada nije pronađena.

Ali jedno pitanje ostalo je bez odgovora: šta se dogodilo Nikoli nakon što je otišao iz kolibe?

Jelena mu je pokazala stari plan šume na kojem je Nikola označio napuštenu rudarsku cestu i crvenim krugom obilježio mjesto nekoliko kilometara sjevernije. Rekao im je da će se tamo sastati s čovjekom koji mu je obećao pomoć. Više se nije vratio.

Zvuk motora otkrio je da u šumi nisu bili sami

Dok su razgovarali, izvan kolibe začuo se udaljen zvuk motora. Sve tri žene istovremeno su utihnule. Riđokosa je ugasila lampu, dok je Jelena prišla prozoru i jedva primjetno pomjerila zavjesu.

Između stabala pojavila su se svjetla terenskog vozila.

Markov automobil ostao je kilometrima daleko, skriven uz cestu. Niko osim njega nije znao kojom je rutom krenuo. Ipak, vozilo se kretalo direktno prema kolibi.

Žene su zato ranije reagovale silom. Kada su ga ugledale s puškom, nisu znale da li je zaista Nikolin brat ili čovjek poslan da pronađe kutiju. Tri godine straha naučile su ih da nikome ne vjeruju samo na riječ.

Jelena je brzo vratila dasku na mjesto, ali je Marko zadržao memorijsku karticu i bratovu poruku. Najmlađa žena otvorila je mala vrata iza ormara. Vodila su u uzak prolaz kroz koji su se mogle neprimjetno udaljiti prema kamenoj padini iza kolibe.

Prije nego što su napustili prostoriju, Jelena ga je uhvatila za ruku i upozorila da ne pokušava glumiti junaka. Ljudi koji su dolazili znali su teren i vjerovatno su bili naoružani. Njihov jedini cilj bio je sačuvati dokaze i izaći iz šume.

Nekoliko trenutaka kasnije začulo se zaustavljanje vozila. Vrata automobila su se zalupila, a kroz tišinu su doprli muški glasovi. Jedan od njih izgovorio je Markovo ime.

Tada je shvatio da tog jutra nije slučajno pronašao tragove životinje. Neko ih je namjerno ostavio kako bi ga odveo dublje u šumu. Njegov dolazak do kolibe možda jeste bio predviđen, ali tri žene nisu bile jedine koje su ga čekale.

Dok su se kroz skriveni prolaz spuštali prema potoku, iza njih se začuo snažan udarac. Vrata kolibe bila su razvaljena. Marko je čvrsto stegnuo memorijsku karticu u šaci i prvi put nakon tri godine osjetio da bi mogao saznati šta se dogodilo njegovom bratu.

Međutim, izlazak iz šume bio je tek početak. Pred njima se nalazila noć bez signala, nekoliko kilometara nepoznatog terena i ljudi koji su očigledno bili spremni učiniti sve kako sadržaj kutije nikada ne bi stigao do policije.

Napomena: Priča je napisana kao fikcionalni, zabavni sadržaj. Likovi i opisani događaji predstavljaju dio pripovijesti.