U danasnjem članku donosimo priču o izjavi Zdravka Čolića koja je ponovo otvorila raspravu o tome kako su porodice u bivšoj Jugoslaviji obilježavale Božić, Bajram i druge vjerske praznike.
Sjećanja na život u bivšoj Jugoslaviji često se značajno razlikuju. Dok jedni pamte vrijeme u kojem su vjerske običaje obilježavali u krugu porodice bez većih problema, drugi govore o sredinama i službama u kojima je javno pokazivanje vjerske pripadnosti moglo donijeti neprijatnosti ili otežati profesionalni položaj.
Upravo takvu raspravu pokrenulo je prisjećanje Zdravka Čolića na vlastito djetinjstvo. Proslavljeni pjevač govorio je o načinu na koji se u njegovoj porodici odnosilo prema Božiću i drugim vjerskim praznicima tokom socijalističkog perioda. Njegove riječi izazvale su veliki broj reakcija jer se dio javnosti nije prepoznao u iskustvu koje je opisao.
Čolić nije govorio kao historičar niti je iznosio detaljnu analizu života svih stanovnika tadašnje države. Opisao je okolnosti u vlastitom domu, naglašavajući da je njegov otac radio u policiji i da je upravo ta činjenica uticala na način na koji je porodica obilježavala praznike.
Prema pjevačevim riječima, jelka se u vrijeme njegovog odrastanja nije predstavljala kao božićno drvce, već kao dio novogodišnje proslave. Božić i Bajram nisu se obilježavali javno i službeno kao danas, dok je odnos prema vjeri bio znatno drugačiji.
Lično porodično iskustvo
Čolić je svoje sjećanje povezao s činjenicom da je njegov otac radio u policiji, zbog čega porodica, prema njegovim riječima, nije javno obilježavala vjerske praznike.
Jelka je bila dio novogodišnje, a ne božićne proslave
U mnogim domovima bivše Jugoslavije kićenje jelke bilo je povezano s dočekom Nove godine. Djeca su poklone često dobijala za novogodišnje praznike, a centralno mjesto u javnim proslavama zauzimali su nereligijski simboli prilagođeni tadašnjem društvenom uređenju.
Čolić je, prisjećajući se tog vremena, objasnio da Božić u njegovom porodičnom okruženju nije imao javnu ulogu kakvu ima danas. Njegov otac Vladimir radio je u policiji, pa je porodica, prema pjevačevom iskazu, morala biti posebno oprezna kada je riječ o vjerskim običajima.
Ljudi zaposleni u državnim institucijama, policiji, vojsci ili partijskim strukturama mogli su osjećati snažniji pritisak da privatna vjerska uvjerenja ne pokazuju javno. Međutim, iskustva nisu bila jednaka u svim krajevima, porodicama niti periodima postojanja Jugoslavije.
Upravo ta razlika predstavlja važan kontekst Čolićeve izjave. Ono što je važilo u njegovoj kući ne mora značiti da su svi stanovnici bivše države živjeli na isti način. Neke porodice nastavile su obilježavati vjerske praznike u privatnosti doma, dok su druge običaje gotovo potpuno zamijenile novogodišnjim proslavama.
Čolićeve riječi zato su kod jednih probudile razumijevanje, a kod drugih nepovjerenje. Ljudi koji pamte javne čestitke, kolače kod komšija i porodična okupljanja tokom Božića ili Bajrama smatrali su da njegov opis ne odgovara njihovom iskustvu.
Društvene mreže brzo su se ispunile kritikama
Nakon što je izjava prenesena u medijima, na društvenim mrežama pojavili su se brojni komentari. Dio korisnika tvrdio je da je u Jugoslaviji bez problema odlazio kod komšija različitih vjeroispovijesti i zajedno s njima obilježavao praznike.
Jedan od ironičnih komentara glasio je da se njegov autor tokom Božića i Bajrama sladilo kolačima, a da tek sada navodno shvata da je zbog toga bio „disident“. Drugi korisnici optužili su pjevača za populizam, dok su pojedinci posegnuli i za uvredljivim komentarima na račun njegovih godina i zdravstvenog stanja.
Takve reakcije, međutim, ne predstavljaju dokaz da je Čolićevo sjećanje netačno. One prije pokazuju koliko se lična iskustva iz istog historijskog perioda mogu razlikovati. To što je neko otvoreno slavio praznik u vlastitoj kući ne znači nužno da su istu slobodu osjećale porodice čiji su članovi bili zaposleni u osjetljivim državnim službama.
Isto tako, iskustvo jedne porodice ne može se automatski primijeniti na cijelu državu. Jugoslavija je obuhvatala različite republike, gradove, sela, lokalne sredine i nekoliko decenija tokom kojih se odnos prema religiji mijenjao. Zato su pojednostavljene tvrdnje, bilo da govore o potpunoj zabrani ili potpunoj slobodi, nedovoljne da opišu život svih ljudi.
Različita sjećanja na isti period
Dok jedni pamte praznična okupljanja i međusobne čestitke, drugi navode da su vjerske običaje držali unutar doma, posebno ako je neko iz porodice radio u državnoj službi.
Čolić je govorio o okolnostima u vlastitoj porodici
Posebno važan dio njegovog objašnjenja odnosio se na očev posao. Rad u policiji podrazumijevao je blisku povezanost s državnim sistemom, u kojem religija nije imala položaj kakav ima u današnjim društvima regiona. Zbog toga porodica, prema njegovom sjećanju, nije javno obilježavala Božić ili Bajram.
Umjesto toga, kitili su jelku povodom Nove godine. Taj običaj bio je rasprostranjen u brojnim jugoslavenskim porodicama, bez obzira na njihovo vjersko porijeklo. Nova godina predstavljala je društveno prihvatljiv, zajednički praznik, praćen školskim priredbama, poklonima, televizijskim programima i porodičnim okupljanjima.
Čolićeva izjava ne znači nužno da su vjerski običaji potpuno nestali. U mnogim porodicama nastavili su se prenositi, ali diskretnije i bez današnje medijske i javne zastupljenosti. Za neke su ostali važan dio identiteta, dok su drugi postepeno izgubili vezu s njima.
Nakon političkih i društvenih promjena, vjerski praznici ponovo su dobili mnogo vidljivije mjesto u javnosti. Božić, Bajram i drugi značajni datumi danas se otvoreno obilježavaju, o njima se govori u medijima, a vjernici svoje običaje mogu pokazivati bez potrebe da ih predstavljaju kao dio neke druge proslave.
Danas svako ima mogućnost da obilježava praznike i javno izrazi ono što voli i čemu pripada.
— Suština Čolićevog osvrta na savremenu slobodu obilježavanja praznika
Rasprava je prevazišla samu pjevačevu izjavu
Čolićevo prisjećanje ponovo je pokazalo koliko teme povezane s bivšom Jugoslavijom i dalje lako izazivaju podjele. Jedni taj period opisuju kao vrijeme zajedništva i međusobnog poštovanja, dok drugi naglašavaju ograničenja, političke pritiske i odsustvo pune slobode vjerskog izražavanja.
Obje grupe često polaze od vlastitih uspomena i iskustava svojih porodica. Problem nastaje kada se lično sjećanje predstavi kao jedina moguća istina. Način života u Sarajevu, Beogradu, Zagrebu, manjem gradu ili seoskoj sredini nije nužno bio isti, baš kao što položaj državnog službenika nije bio jednak položaju osobe koja nije zavisila od državne karijere.
Neprimjereni komentari kojima se dovodi u pitanje Čolićevo mentalno zdravlje ne nude argument u toj raspravi. Neslaganje s nečijim sjećanjem može se izraziti bez vrijeđanja i iznošenja neutemeljenih zdravstvenih tvrdnji. Dostavljeni tekst ne navodi nikakve podatke koji bi opravdali takve kvalifikacije.
Čolić je tokom dugogodišnje karijere bio jedna od rijetkih muzičkih zvijezda prihvaćenih širom nekadašnje države. Njegove pjesme slušale su generacije ljudi različitih nacionalnosti i vjeroispovijesti, zbog čega svaka njegova izjava o zajedničkoj prošlosti privlači posebno veliku pažnju.
U ovom slučaju nije pokušao umanjiti tuđa sjećanja, već je opisao vlastito porodično iskustvo i promjenu koju primjećuje između nekadašnjeg i današnjeg vremena. Dio javnosti tu izjavu je prihvatio, dok su je drugi protumačili kao netačno predstavljanje života u Jugoslaviji.
Rasprava koja je uslijedila pokazala je da praznici nisu samo pitanje vjere i običaja. Oni su povezani s porodičnim uspomenama, osjećajem identiteta i načinom na koji ljudi tumače prošlost. Zbog toga jedna rečenica o jelki i Božiću može pokrenuti mnogo širu polemiku o društvu, slobodi i životu u državi koja više ne postoji.
