U danasnjem članku donosimo priču o 29-godišnjoj ženi koja je godinama razmišljala o zahvatu zbog detalja na licu koji joj je još od tinejdžerskih dana stvarao veliku nesigurnost. Nakon dvije ranije operacije obećala je sebi da se više neće dobrovoljno vraćati u bolnicu, ali ju je razgovor s liječnikom naveo da još jednom razmotri odluku koju je dugo odgađala.
Godinama je pažljivo birala uglove na fotografijama i skrivala jednu stranu lica, uvjerena da će joj zahvat pomoći da zatvori poglavlje koje je pratilo još od tinejdžerskih dana. Nakon mjeseci priprema konačno je otišla u bolnicu, ali samo tri dana kasnije pogled u ogledalo izazvao je potpuno drugačiju reakciju. U suzama je majci Susan priznala da misli kako je napravila najveću grešku u životu. Tek tokom narednih dana počela je uočavati promjene zbog kojih je cijelo iskustvo dobilo drugačiji smisao.
Njena nesigurnost nije počela neposredno pred zahvat. Još kao tinejdžerka postala je svjesna dijela lica koji joj je smetao, pa je vremenom razvila čitav niz navika kojima ga je pokušavala sakriti. Kada bi se fotografisala, birala je određenu stranu, pažljivo se postavljala u grupnim fotografijama i izbjegavala profile koji joj nisu odgovarali.
Ako bi joj se neka fotografija posebno nije dopala, često bi je obrisala. Ono što je drugima možda izgledalo kao sitnica, za nju je postalo nešto što je primjećivala gotovo pri svakom pogledu u ogledalo. Posebno joj je teško padalo kada bi imala osjećaj da nečiji pogled predugo ostaje na njenom licu.
Odluka koja je sazrijevala godinama
Zahvat nije bio impulsivna odluka. Iza njega su stajale godine nesigurnosti, ranija iskustva s dvije velike operacije, razgovor s liječnikom i višemjesečne pripreme tokom kojih se više puta predomišljala.
Jedna rečenica liječnika promijenila je odluku koju je dugo odgađala
Nakon dvije velike operacije koje je već prošla, bila je uvjerena da se više neće dobrovoljno vraćati u bolnicu osim ako za to ne bude stvarne potrebe. Sama pomisao na još jedan zahvat vraćala joj je strah koji je pokušavala ostaviti iza sebe, zbog čega je dugo vjerovala da će jednostavno nastaviti živjeti kao i ranije.
Prelomni trenutak dogodio se tokom razgovora s liječnikom. Objasnio joj je da bi problem s godinama mogao postati složeniji ukoliko ništa ne bude urađeno. Ta informacija nije odmah uklonila njene dileme, ali je otvorila pitanje koje više nije mogla potpuno zanemariti.
„Ako ništa ne učinimo, problem bi s godinama mogao postati još složeniji.“
— Liječnik
Sedmicama nakon toga mijenjala je mišljenje. Jednog dana bila je uvjerena da želi nastaviti s pripremama, a već sljedećeg pokušavala je sebe uvjeriti da može prihvatiti postojeće stanje. Na kraju je ipak započela proces pripreme koji je trajao mjesecima.
U tom periodu počela je raditi nešto što ranije gotovo nije mogla – fotografisati sebe bez stalnog pokušaja da sakrije stranu lica koja joj je stvarala nesigurnost. Tri dana prije zahvata objavila je jednu fotografiju, dva dana prije još jednu, a uz posljednju fotografiju prije odlaska napisala je samo: „Sutra.“
Na dan zahvata uz nju je bila majka Susan. Prije nego što su je odveli, liječnik ju je upozorio da bi prvih nekoliko dana oporavka mogla izgledati toliko drugačije da u ogledalu neće odmah prepoznati samu sebe. Ona je tada samo željela da cijeli postupak bude završen.
Trećeg dana pogledala se u ogledalo i počela plakati
Nakon nekoliko sati probudila se u bolničkoj sobi. Prvi dan oporavka bio je težak, drugi još teži, a trećeg dana dobila je dozvolu da ode kući. Upravo tog dana dogodio se trenutak koji je u priči ostao kao najteži dio cijelog iskustva.
Dok je Susan na nekoliko minuta izašla iz sobe, njena kćerka otišla je do kupaonice i upalila svjetlo. Bio je to prvi put nakon zahvata da je odlučila zaista pogledati svoj odraz. Prišla je ogledalu, zatim se udaljila, a ruke su joj počele drhtati.
Kada je Susan ušla u kupaonicu, zatekla ju je uplakanu. Iako ju je liječnik unaprijed upozorio da prvi dani neće pokazivati konačan rezultat, ono što je vidjela u tom trenutku bilo je dovoljno da je potpuno preplavi strah.
Važan trenutak
Samo tri dana nakon zahvata nije prepoznavala vlastiti odraz. Strah je bio toliko snažan da je majci rekla kako misli da je napravila najveću grešku u životu, iako je prethodno bila upozorena da prvi dani oporavka neće pokazivati konačan rezultat.
Susan nije pokušavala umanjiti ono što njena kćerka osjeća. Podsjetila ju je na liječnikove riječi i na činjenicu da se rezultat ne može procjenjivati nakon samo nekoliko dana. Kada ju je kćerka pitala šta će biti ako tako ostane, majka ju je uvjeravala da neće, ali joj u tom trenutku ni takve riječi nisu mnogo pomagale.
Sjela je na malu stolicu u kupaonici i počela razmišljati da je možda prije zahvata izgledala bolje. Susan ju je podsjetila da odluku nije donijela preko noći, već nakon godina razmišljanja i mjeseci priprema. Te večeri ipak se nije uspjela smiriti i gotovo nije spavala.
Od fotografije koju je željela sakriti do one koju je poželjela sačuvati
Prije početka cijelog procesa obećala je sebi da će dokumentovati oporavak onakav kakav zaista jeste. Nije željela pokazati samo završne fotografije, već i dane koji su neugodni i teški. Četvrtog dana zato je postavila telefon na sto i fotografisala se bez posebnog osvjetljenja, namještanja ugla ili osmijeha.
Nakon objave sklonila je telefon jer se bojala reakcija. Kada je kasnije ipak otvorila komentare, među porukama je pronašla onu od djevojke koja se pripremala za slično iskustvo i zahvalila joj što prikazuje i teške dane oporavka. Ubrzo su počele pristizati i druge poruke ljudi koji su već prošli sličan put ili su se tek spremali na njega.
Petog dana majka ju je fotografisala u kuhinji. Njena prva reakcija bila je ista kao godinama ranije – tražila je da fotografija bude obrisana. Susan ju je podsjetila na obećanje da će dokumentovati stvarni proces, pa je ovoga puta odlučila da je ipak objavi.
Prva mala promjena pojavila se šestog jutra. Stala je pred ogledalo, okrenula lice na obje strane i pozvala majku. Susan je došla misleći da postoji problem, ali je zatekla kćerku kako se smiješi.
Od tada je svakog jutra ponavljala istu rutinu: ogledalo, fotografija i poređenje. Osmog dana otišla je s majkom u kratku vožnju. Kada joj je sunčeva svjetlost pala na lice, otvorila je kameru i napravila samo jednu fotografiju. Ranije bi ih napravila deset ili dvadeset prije nego što bi pronašla onu koju može prihvatiti.
Devetog dana uporedila je fotografiju snimljenu neposredno prije zahvata s novom. Promjena nije bila samo fizička. Na staroj fotografiji se smiješila, ali joj je izraz djelovao napeto, dok je na novoj, iako oporavak još nije bio završen, izgledala mirnije.
Nekoliko sedmica kasnije na kontroli joj je liječnik rekao da oporavak ide u pravom smjeru. Tek tada mu je priznala koliko je trećeg dana bila uvjerena da je sebi uništila život. Liječnik ju je podsjetio da ju je upravo zbog mogućnosti takve reakcije unaprijed pripremao na prve dane.
Mjeseci kasnije napravila je fotografiju iz profila i prvi put nije pokušavala pronaći nešto što treba sakriti. Još važniji trenutak dogodio se tokom šetnje sa Susan, kada ju je majka bez upozorenja fotografisala dok se okretala prema njoj. Kosa joj je bila razbarušena, položaj tijela nenamješten, a svjetlost daleko od savršene.
Nekada bi takvu fotografiju odmah obrisala. Ovoga puta dugo ju je gledala i zamolila majku da joj je pošalje. Kada ju je Susan pitala šta joj se na fotografiji toliko dopada, odgovor je pokazao da najveća promjena više nije bila samo ono što vidi u ogledalu.
Godinama je vjerovala da njen najveći problem leži u jednom dijelu vlastitog izgleda. Nakon zahvata, prvih dana ispunjenih strahom i mjeseci tokom kojih je ponovo učila kako da gleda vlastite fotografije, promijenio se i njen odnos prema sebi. Fotografija koju bi nekada odmah izbrisala postala je posebno važna upravo zato što na njoj nije prvo tražila manu niti razmišljala koju stranu lica treba sakriti.
“`
