Parfem koji je čuvao tajnu ljubavi,priča o poslednjem poklonu koji je promenio sve….

 

U današnjem članku vam donosimo emotivnu priču o ljubavi, gubitku i posljednjem poklonu koji je pokazao koliko se nježnosti ponekad krije u naizgled sasvim običnim stvarima.

Lejla i Adnan bili su u braku gotovo deset godina. Nisu živjeli raskošno, ali su zajedno izgradili dom u kojem se uvijek moglo pronaći dovoljno razloga za smijeh.Njihova svakodnevica bila je ispunjena običnim obavezama. Trebalo je plaćati račune, održavati stan, popravljati ono što se pokvari i pažljivo raspoređivati novac do naredne plate.

Veliki pokloni nikada nisu bili dio njihovih godišnjica. Adnan bi suprugu obradovao cvijećem, čokoladom ili nekom sitnicom koju je usput primijetio.

Jednom joj je čak poklonio kuhinjski lonac, uvjeren da će je time oduševiti.

Lejla ga je tada zadirkivala govoreći da bi, prema toj logici, sljedeći romantični poklon mogla biti nova WC daska. Oboje su se nasmijali, a ta šala postala je dio njihovih svakodnevnih razgovora.

Međutim, za desetu godišnjicu Lejla je željela učiniti nešto posebno.

Nekoliko mjeseci ranije, dok su šetali gradom, Adnan je zastao ispred izloga urarske radnje. Pažnju mu je privukao elegantan sat s tamnim brojčanikom i kožnim remenom.

Podsjetio ga je na sat koji je nekada nosio njegov otac.

Lejla je primijetila kako ga dugo posmatra, ali Adnan je, čim je ugledao cijenu, odmahnuo rukom i nastavio hodati.

Ona, međutim, nije zaboravila taj trenutak.

Počela je odvajati novac kad god bi joj se pružila prilika. Nekada je mogla ostaviti deset maraka, nekada dvadeset, a ponekad nije imala ništa što bi mogla uštedjeti.

Odrekla se kupovine novih čizama, češće nosila ručak od kuće i prihvatala dodatne smjene na poslu.

Pred samu godišnjicu konačno je skupila potreban iznos.

Kada je kupila sat, osjećala je ogromnu radost. Nije mogla dočekati trenutak kada će Adnan otvoriti kutiju.

Večera koja je počela osmijehom, a završila razočaranjem

Na dan godišnjice Lejla je ustala ranije nego inače. Adnan je još spavao, a ona ga je probudila pitanjem zna li koji je datum.

On se našalio da se nada kako nije ponovo njegov red da očitava struju.

Lejla ga je blago udarila jastukom, a Adnan ju je privukao sebi i poljubio u čelo.

Prije odlaska na posao obećao je da će pokušati doći kući ranije.

Lejla je ostatak dana provela u pripremama. Skuhala je njegov omiljeni obrok, postavila svečani stolnjak i kupila mali buket bijelog cvijeća.

Kada je Adnan ušao u stan, odmah je primijetio koliko se potrudila.

Večerali su, smijali se i prisjećali početaka svog zajedničkog života. Govorili su o starom stanu u kojem je prokišnjavao prozor, neuspjelim pokušajima kuhanja i svim sitnim nezgodama koje su godinama pretvarali u porodične šale.

Nakon večere Lejla je otišla po pripremljeni poklon.

Adnan je otvorio kutiju i nekoliko trenutaka samo gledao sat.

Prepoznao ga je odmah.

Bio je to isti model koji je mjesecima ranije primijetio u izlogu.

Zagrlio je suprugu, stavio sat na ruku i dugo ga posmatrao s osmijehom.

Zatim joj je pružio malu ukrasnu kesu.

U njoj se nalazila kutija parfema.

Lejla je izvadila jednostavnu bočicu, pogledala nepoznati naziv i zahvalila mu se.

Ipak, nije mogla potpuno sakriti razočaranje.

Ona je mjesecima štedjela, razmišljala i planirala iznenađenje, a njegov poklon joj je djelovao kao nešto kupljeno u posljednjem trenutku.

Adnan ju je upitao hoće li otvoriti parfem.

Odgovorila je da će to učiniti kasnije.

Vratila je bočicu u kutiju i odložila je na komodu.

Nije mogla ni naslutiti da je upravo tada propustila otkriti njegovo najveće iznenađenje.

Posljednje jutro koje nikada nije prestala pamtiti

Narednih nekoliko sedmica život se nastavio uobičajenim tokom.

Adnan je svakodnevno nosio novi sat. Toliko mu se dopadao da je jednom nazvao Lejlu s posla kako bi joj ispričao da ga je kolega pohvalio.

Parfem je, s druge strane, ostao na komodi.

Lejla je povremeno pogledala kutiju, ali nikada nije pronašla trenutak da je otvori i isproba miris.

Jednog jutra između supružnika izbila je sasvim bezazlena rasprava.

Adnan je ostavio praznu šolju na prozorskoj dasci, iako je Lejla prethodne večeri temeljito pospremila kuhinju.

Prigovorila mu je, a on je rekao da je zaboravio i obećao kako će šolju skloniti kada se vrati.

Već je kasnio na posao.

Prije izlaska upitao ju je treba li usput kupiti hljeb.

Odgovorila je potvrdno.

Pozdravili su se, ne sluteći da je to njihov posljednji razgovor.

Nekoliko sati kasnije Lejla je primila telefonski poziv.

Nepoznati muškarac pitao ju je je li supruga Adnana Hadžića.

Vijest koju je zatim čula potpuno ju je slomila.

Adnan je poginuo u saobraćajnoj nesreći nekoliko kilometara izvan grada.

Čovjek koji joj je tog jutra obećao donijeti hljeb više se nikada neće vratiti.

Devet mjeseci života s uspomenama

Prvih dana nakon nesreće njihov stan bio je pun rodbine, prijatelja i komšija.

Ljudi su dolazili, donosili hranu i pokušavali pomoći Lejli da prebrodi najteže trenutke.

Njena sestra ostala je s njom gotovo dvije sedmice.

Kada su se posjete prorijedile, Lejla se prvi put suočila s tišinom koja je ispunila svaki dio stana.

Najteže joj nisu padali veliki događaji, nego obične sitnice.

Adnanova jakna još je visila na vješalici. Njegov punjač stajao je pored kauča, a u automobilu je pronašla nedovršeno pakovanje žvakaćih guma.

Kada su joj vratili njegove lične stvari, sat koji mu je poklonila stavila je pored kreveta.

Na remenu je primijetila malu ogrebotinu.

Nije željela promijeniti ništa na njemu.

Često je razmišljala o njihovom posljednjem jutru.

Mučila ju je činjenica da su se rastali nakon nepotrebne rasprave.

Jedne večeri sestra ju je pronašla kako plače na kuhinjskom podu.

Lejla joj je priznala da sebi ne može oprostiti što Adnana posljednji put nije zagrlila.

Sestra ju je pokušala utješiti, podsjećajući je da niko nije mogao znati šta će se dogoditi.

Ipak, osjećaj krivice nije nestao preko noći.

Lejla je u mislima neprestano mijenjala posljednji razgovor, zamišljajući šta bi rekla da je znala da ga više neće vidjeti.

Neobičan predmet skriven u kutiji parfema

Gotovo devet mjeseci nakon nesreće Lejla je odlučila pospremiti spavaću sobu.

Nije namjeravala bacati Adnanove stvari. Željela je samo urediti ormar i komodu koju mjesecima gotovo nije dirala.

Dok je brisala prašinu, pogled joj je ponovo pao na kutiju parfema.

Još je stajala na istom mjestu.

Podigla ju je i osjetila bolno prisjećanje na vlastito razočaranje tokom godišnjice.

Dok je pomjerala stvari, kutija joj je slučajno ispala iz ruke.

Udarila je o tepih i otvorila se.

Bočica se otkotrljala ispod kreveta, a kartonski dio pakovanja pomjerio se iz svog ležišta.

Lejla je krenula prikupiti stvari, ali tada je primijetila nešto neobično.

Ispod kartonskog umetka nalazila se mala tamnoplava vrećica.

Otvorila ju je i na dlan istresla prsten s dijamantom.

Istog trenutka zastala je.

Prepoznala ga je.

Gotovo godinu ranije pokazala je Adnanu taj prsten u izlogu zlatarske radnje. Rekla mu je da joj se dopada njegova jednostavnost, ali je ubrzo odustala od razgovora kada je vidjela cijenu.

Vjerovala je da je Adnan već sljedećeg dana zaboravio taj trenutak.

Međutim, on ga je zapamtio.

U vrećici se nalazio i mali presavijeni papir.

Lejla je odmah prepoznala njegov rukopis.

Na papiru je bila poruka posvećena njihovoj desetoj godišnjici. Adnan joj je napisao da nije zaboravio prsten koji joj se svidio i da se nada kako je pogodio i miris parfema.

Dodao je da može zamijeniti parfem ako joj se ne dopada, a da prsten prvo obavezno isproba.

Na kraju je napisao da je voli.

Lejla je sjela na krevet i dugo plakala.

Susret s njegovom majkom donio joj je još jedno saznanje

Lejla je najprije pozvala sestru i pokazala joj prsten.

Dok su zajedno čitale Adnanovu poruku, pokušavale su razumjeti zašto joj nikada nije rekao da se u pakovanju nalazi još jedan poklon.

Možda je čekao da sama otkrije iznenađenje. Možda mu je bilo neugodno priznati koliko se potrudio ili je vjerovao da će Lejla jednog dana jednostavno otvoriti kutiju.

Odgovor više nisu mogle dobiti.

Nekoliko dana kasnije Lejla je posjetila Adnanovu majku.

Pokazala joj je poruku i prsten, a starija žena se rasplakala.

Zatim joj je otkrila još jedan detalj.

Adnan ju je svojevremeno zamolio da mu pronađe neki Lejlin stari prsten, jer nije znao veličinu koja joj odgovara.

Majka mu je dala srebrni prsten koji je Lejla ranije zaboravila kod nje.

On ga je odnio zlataru, a potom vratio majci uz molbu da ništa ne govori.

Lejla je tada shvatila koliko je pažljivo planirao poklon.

Priznala je svekrvi da je bila razočarana parfemom i da se zbog toga sada osjeća strašno.

Starija žena saslušala ju je bez osuđivanja.

Podsjetila ju je da svaki brak ima nesporazume i da jedna večer ne može izbrisati deset godina zajedničkog života.

Objasnila joj je da njihova ljubav nije bila sadržana samo u jednom poklonu niti u jednoj neizgovorenoj rečenici.

Te riječi ostale su Lejli duboko urezane u sjećanje.

Prvi put je otvorila parfem i osjetila njegov miris

Jednog nedjeljnog jutra Lejla je odlučila učiniti ono što nije napravila na godišnjicu.

Otvorila je bočicu parfema i nanijela nekoliko kapi na zglob.

Miris je bio blag, cvjetni i topao.

Sačekala je nekoliko trenutaka, ponovo približila ruku licu i tiho rekla da joj se dopada.

Zatim se nasmijala.

Bio je to jedan od prvih trenutaka nakon Adnanove smrti u kojem je uspjela osjetiti radost bez potrebe da je odmah potisne.

Stavila je dijamantni prsten pored vjenčanog i izašla iz stana.

Nije prestala tugovati, ali je počela razumijevati da nastavak života ne znači zaborav.

Narednu godišnjicu obilježila je drugačije.

Pripremila je večeru i pozvala sestru, njenu porodicu i Adnanovu majku.

Za stolom su razgovarali o njemu i prisjećali se njegovih šala.

Kada je sestrin sin pokušao uzeti kolač prije večere i izjavio da bi mu Adnan to sigurno dozvolio, svi su se nasmijali.

Lejla je tada shvatila da uspomene ne moraju uvijek izazivati samo suze.

Godinama poslije prsten je dobio posebno značenje

Vrijeme je prolazilo, a Lejla je polako pronalazila novi ritam života.

Bočicu parfema čuvala je na komodi i koristila je samo u posebnim prilikama.

Adnanovu poruku pažljivo je zaštitila kako se papir ne bi dodatno oštetio.

Sat koji mu je poklonila odnijela je uraru na zamjenu baterije, ali nije željela novi remen.

Mala ogrebotina podsjećala ju je na čovjeka koji ga je s toliko radosti nosio.

Jednog dana sestrina kćerka primijetila je dijamantni prsten i upitala Lejlu je li joj to najdraži komad nakita.

Lejla je potvrdno odgovorila.

Djevojčica je željela znati je li razlog dijamant.

Lejla se nasmiješila i objasnila joj da je prsten poseban zato što je neko zapamtio nešto što joj se dopalo.

Kasnije su zajedno gledale porodične fotografije.

Na jednoj od njih Adnan je pokušavao napraviti pitu, potpuno prekriven brašnom.

Djevojčica je pitala šta se dogodilo, a Lejla je počela prepričavati čitavu zgodu.

Govorila je o tijestu koje je završilo na stolici, večeri koju su pojeli mnogo kasnije nego što su planirali i Adnanovom tvrdoglavom uvjeravanju da pita nije neuspjela, nego samo neobičnog oblika.

Smijala se dok je pričala.

Prsten na njenoj ruci blago je zasjao dok je okretala stranicu albuma, a Lejla je nastavila govoriti o čovjeku kojeg je voljela, sada već sposobna da se uz njegove uspomene ponovo iskreno nasmije.