Žene koje se nikada ne udaju i nemaju decu najsrećnije su, tvrdi profesor psihologije

U današnjem članku donosimo vam zanimljivu psihološku temu koja je izazvala brojne rasprave o braku, majčinstvu i stvarnom značenju ženske sreće. Profesor bihevioralnih nauka Paul Dolan privukao je veliku pažnju tvrdnjom da žene koje se nikada nisu udavale i nemaju djecu mogu biti među najsretnijim ljudima. Njegova izjava dovela je u pitanje duboko ukorijenjeno društveno uvjerenje da svaka žena mora postati supruga i majka kako bi ostvarila ispunjen život. Međutim, dio podataka na kojima je zasnovao svoje prvobitno tumačenje kasnije je ispravljen, zbog čega njegov zaključak ne treba predstavljati kao konačno naučno dokazanu činjenicu. Uprkos tome, rasprava je otvorila važno pitanje o tome koliko društvena očekivanja utječu na lične odluke i osjećaj zadovoljstva.

Još od djetinjstva mnoge djevojčice odrastaju uz predstavu o tome kako bi trebao izgledati njihov budući život. Završetak školovanja, pronalazak partnera, sklapanje braka i rađanje djece često se predstavljaju kao prirodan redoslijed važnih životnih događaja.

Kada žena izabere drugačiji put, njena odluka ponekad postaje predmet komentara porodice i okoline. Pitanja o udaji, djeci i godinama mogu se ponavljati čak i kada ona jasno pokazuje da je zadovoljna svojim načinom života.

Takva očekivanja stvaraju utisak da postoji samo jedan ispravan model sreće. Međutim, ljudi imaju različite želje, potrebe i životne okolnosti, zbog čega isti izbor ne mora svima donijeti jednako zadovoljstvo.

Upravo o tome govorio je Paul Dolan, profesor bihevioralnih nauka poznat po knjizi “Happy Ever After: Escaping the Myth of the Perfect Life”. Njegove izjave iz 2019. godine pokrenule su raspravu o odnosu braka, roditeljstva i subjektivnog osjećaja sreće.

Profesorova izjava izazvala je pažnju, ali i naučne kritike

Dolan je tokom javnog predstavljanja svojih stavova govorio o društvenim očekivanjima koja brak i roditeljstvo predstavljaju kao glavne pokazatelje uspješnog života.

Njegova tvrdnja da žene koje nisu udate i nemaju djecu mogu biti sretnije od drugih grupa brzo je postala popularna, naročito među ljudima koji smatraju da se životna vrijednost žene prečesto povezuje s njenim porodičnim statusom.

Međutim, dio njegovog početnog tumačenja američkog istraživanja o korištenju vremena sadržavao je grešku. Jedna kategorija koja se odnosila na odsustvo supružnika iz domaćinstva bila je pogrešno protumačena kao odsustvo supružnika iz prostorije tokom ispitivanja.

Nakon što je na problem ukazano, tumačenje je ispravljeno. Zbog toga se tvrdnja da su neudate žene bez djece nužno najsretnija grupa ne može prihvatiti kao pouzdano dokazana.

Ipak, sama rasprava nije izgubila značaj. Dolan je nastavio naglašavati da brak i roditeljstvo ne predstavljaju automatsku garanciju kvalitetnijeg života i da društvena očekivanja mogu utjecati na način na koji ljudi procjenjuju vlastitu sreću.

Važno je razlikovati prosječne rezultate istraživanja od pojedinačnih životnih iskustava. Čak i kada neka grupa prijavljuje viši nivo zadovoljstva, to ne znači da će svaka osoba iz te grupe biti sretnija od svih ostalih.

Zašto neke žene više zadovoljstva pronalaze u samostalnom životu?

Za pojedine žene život bez supruga i djece može predstavljati prostor za veću samostalnost. Mogu lakše organizovati vrijeme prema vlastitim potrebama, donositi odluke bez stalnog usklađivanja porodičnih obaveza i posvetiti se interesovanjima koja smatraju važnim.

To može uključivati profesionalni razvoj, obrazovanje, putovanja, prijateljstva, kreativne aktivnosti ili jednostavno više vremena za odmor.

Samostalan život ne mora značiti usamljenost. Žena koja nije u braku može imati bliske prijatelje, snažne porodične veze i razvijenu društvenu mrežu koja joj pruža osjećaj pripadnosti.

S druge strane, samoća i društvena izolacija nisu isto. Osoba može živjeti sama, a osjećati se povezano s drugima, baš kao što može biti u braku i istovremeno se osjećati emocionalno usamljeno.

Upravo zato bračni status sam po sebi ne govori dovoljno o kvalitetu nečijeg života.

Za žene koje žele samostalan život posebno je važno da njihov izbor ne bude automatski predstavljen kao neuspjeh. Odsustvo supružnika ili djece ne znači da osobi nedostaju ljubav, smisao ili ispunjenje.

Istovremeno, takav životni put može imati vlastite izazove, uključujući potrebu za organizovanjem finansijske sigurnosti, zdravstvene podrške i društvenih odnosa.

Nijedan model života nije oslobođen poteškoća, ali svaka osoba može imati drugačiju predstavu o tome koje su joj obaveze i vrijednosti najvažnije.

Kvalitet braka može biti važniji od same činjenice da je žena udata

Brak za mnoge žene predstavlja izvor ljubavi, prijateljstva i emocionalne sigurnosti. U zdravom partnerskom odnosu supružnici dijele obaveze, podržavaju jedno drugo i zajednički se suočavaju s teškoćama.

Međutim, brak u kojem jedna osoba preuzima gotovo sav teret svakodnevnih odgovornosti može postati izvor umora i nezadovoljstva.

Posebno se ističe takozvani mentalni teret, odnosno stalno planiranje i praćenje brojnih porodičnih obaveza. Organizovanje kućnih poslova, briga o djeci, zakazivanje pregleda i usklađivanje rasporeda mogu zahtijevati značajnu pažnju čak i kada fizički poslovi nisu naročito zahtjevni.

Kada se takve odgovornosti neravnomjerno rasporede, jedna osoba može imati osjećaj da stalno vodi računa o potrebama drugih, dok vlastite želje ostavlja po strani.

To ne znači da su brak ili roditeljstvo sami po sebi uzrok nezadovoljstva. Mnogo je važnije kako su odnosi organizovani, postoji li međusobno poštovanje i imaju li oba partnera mogućnost da sačuvaju vlastita interesovanja.

Žena koja je zadovoljna svojim brakom i porodicom može imati potpuno drugačije iskustvo od osobe koja živi u odnosu obilježenom sukobima ili nedostatkom podrške.

Zbog toga jednostavno poređenje udatih i neudatih žena ne može objasniti sve okolnosti koje utječu na osjećaj sreće.

Zašto društvo još uvijek povezuje žensku sreću s udajom i majčinstvom?

U mnogim sredinama brak i roditeljstvo i dalje imaju snažno kulturno značenje. Porodica se tradicionalno smatra važnim dijelom zajednice, zbog čega se od žena često očekuje da u određenim godinama ostvare ove životne uloge.

Problem nastaje kada se očekivanje pretvori u pritisak, a drugačiji izbor počne posmatrati kao nešto što treba opravdavati.

Neudate žene nerijetko se susreću s pitanjima o tome kada planiraju pronaći partnera ili osnovati porodicu. Takvi komentari mogu biti izgovoreni bez loše namjere, ali ipak zadiru u odluke koje pripadaju privatnom životu.

Neke žene žele brak i djecu, ali ih životne okolnosti nisu dovele do ostvarenja tih želja. Druge svjesno odlučuju da ne žele roditeljstvo ili da im partnerski odnos nije neophodan za osjećaj ispunjenosti.

Ove situacije nisu iste i ne treba ih svoditi na jednostavne pretpostavke o sreći ili nezadovoljstvu.

Jednako je važno poštovati žene koje majčinstvo smatraju najvažnijim dijelom života. Za mnoge porodica predstavlja dubok izvor bliskosti, radosti i ličnog smisla.

Ni jedan ni drugi izbor ne bi trebao biti mjerilo vrijednosti neke osobe.

Rasprava koju je pokrenuo Paul Dolan zato je značajna i izvan pitanja statistike. Ona ukazuje na to koliko snažno društvene predstave mogu oblikovati očekivanja prema ženama, čak i kada njihove lične želje izgledaju drugačije.

Istovremeno, naučne kritike njegovog prvobitnog zaključka podsjećaju da složena pitanja o sreći zahtijevaju pažljivo tumačenje podataka i izbjegavanje pojednostavljenih tvrdnji.

Životno zadovoljstvo ne može se svesti na postojanje supruga, broj djece ili određene godine života. Neke žene sreću pronalaze u porodičnoj svakodnevici, druge u samostalnosti, a mnoge u različitim kombinacijama bliskosti, slobode, rada i ličnih interesovanja.

Najvažnija poruka ove rasprave nije da žene trebaju izbjegavati brak niti da se trebaju udati. Mnogo je važnije da imaju mogućnost donositi odluke u skladu sa svojim vrijednostima, bez uvjerenja da njihov život mora izgledati prema unaprijed određenom društvenom obrascu.