ARAPSKA MUDROST POSLE KOJE ĆE VAS BAŠ SVAKO POŠTOVATI I UVAŽAVATI: Jedna stvar se nikome ne govori, čak ni NAJROĐENIJIMA

U danasnjem članku Vam donosimo nekoliko arapskih mudrosti o samopoštovanju, odgovornosti i opreznom biranju riječi koje čovjek izgovara o sebi i drugima.Priča o starcu koji je deset godina kopao jezero pokazuje kako je njegova pretjerana skromnost postepeno umanjila vrijednost svega što je napravio. Uz ovu pouku prenosi se još dvadeset poslovica o iskustvu, šutnji, strpljenju, greškama, prijateljstvu, tajnama i ličnoj odgovornosti, koje naglašavaju važnost promišljenih riječi i postupaka…..

 Njihova zajednička poruka jeste da šutnja ponekad može biti vrednija od govora, ali i da pretjerano umanjivanje vlastitog rada može navesti okolinu da ga posmatra bez poštovanja.

Arapske poslovice prenosile su se generacijama kao kratke pouke o životu, odnosima i ljudskim slabostima. Iako su nastale u drugačijem kulturnom okruženju, mnoge od njih govore o iskustvima koja su poznata gotovo svakom čovjeku: pogrešnim odlukama, nepromišljenim riječima, povjerenju, strpljenju, ljutnji i potrebi da se sačuva vlastito dostojanstvo.

Jedna od centralnih poruka u ovom izboru odnosi se na način na koji čovjek govori o sebi. Ljudi često mnogo pažnje posvećuju tome šta drugi misle o njima, ali istovremeno zanemaruju uticaj vlastitih riječi. Ako neko neprestano umanjuje svoje sposobnosti, trud i rezultate, može odustati prije nego što je uopšte pokušao ostvariti cilj.

Starac je deset godina kopao jezero, a zatim umanjio njegovu vrijednost

Značenje ove poruke prikazuje priča koja se prenosi među generacijama. Prema predanju, starac po imenu Ockham živio je u pustinji i punih deset godina radio na kopanju jezera. Njegova namjera bila je osigurati vodu za sebe i ljude koji su živjeli u okolini.

Godinama je ulagao trud bez sigurnosti da će uspjeti. Tek u desetoj godini tlo je počelo zadržavati vlagu, a na mjestu nekadašnje jame konačno se pojavila voda. Stanovnici su se obradovali i prišli starcu želeći koristiti ono što je svojim radom stvorio.

Ockham ipak nije želio djelovati kao čovjek koji se hvali vlastitim uspjehom. Umjesto da jednostavno prizna koliko je truda uložio, rekao je da voda nije naročito čista i da jezero, uprkos deset godina rada, ne smatra značajnim postignućem. Njegova namjera bila je pokazati skromnost, ali su ljudi njegove riječi shvatili doslovno.

Počeli su se prema jezeru odnositi upravo onako kako ga je njegov tvorac predstavio. Jedan siromašan čovjek odlučio je u njemu oprati stopala, a zatim su i drugi počeli oponašati takvo ponašanje. Voda se postepeno pretvorila u prljavi bazen, dok je starac posmatrao kako njegovo dugogodišnje djelo gubi prvobitnu svrhu.

Iako ga je takav odnos prema jezeru uznemirio, više nije uspijevao promijeniti ponašanje ljudi. Već im je vlastitim riječima poručio da ono što je napravio nema veliku vrijednost. Njegova pretjerana skromnost nije zaštitila njegov ugled, nego je umanjila poštovanje prema uloženom radu.

Iskustvo, strpljenje i priznanje vlastitih grešaka

Među prenesenim arapskim poslovicama posebno mjesto zauzima iskustvo. Jedna od njih poručuje da stečeno iskustvo može biti važnije od sedam načela mudrosti. Takvo shvatanje daje prednost onome što čovjek nauči kroz stvarne događaje, posljedice i vlastite odluke.

Druga pouka govori da izgovorene riječi trebaju vrijediti više od šutnje. To znači da nije potrebno govoriti samo da bi se prekinula tišina. Riječ dobija smisao tek kada donosi korisnu informaciju, smirenje, razumijevanje ili rješenje koje je vrednije od onoga što bi se postiglo ćutanjem.

Snaga vodstva predstavljena je poređenjem prema kojem četa ovaca predvođena lavom može pobijediti četu lavova koju vodi ovca. Naglasak nije samo na sposobnostima pojedinaca, već i na značaju smjera, odlučnosti i odgovornosti osobe koja ih predvodi.

Jedna poslovica savjetuje da se ne treba odreći dijela mogućeg uspjeha samo zato što potpuno ostvarenje cilja nije dostižno. Umjesto pristupa po kojem vrijedi samo savršen rezultat, ova mudrost podsjeća da i manji napredak može imati značaj.

Posebno jasna pouka odnosi se na greške: njihovo poricanje predstavlja novu grešku. Čovjek koji pogrešan postupak ne želi priznati ne propušta samo priliku da ga ispravi, nego stvara dodatni problem pokušavajući sakriti ili opravdati ono što se već dogodilo.

Arapske mudrosti govore i o savladavanju unutrašnjih slabosti. Pobjeda nad ponosom čovjeka čini prijatnijim, kontrolisanje ljutnje donosi mir, dok upravljanje strašću vodi prema uspjehu. U istom duhu, razborita osoba oslanja se na vlastiti trud, dok se nerazumna zadržava samo na željama.

Pogled, prema još jednoj poslovici, može prenijeti više nego riječi. Istovremeno, blag govor i saosjećanje predstavljeni su kao snaga kojom se može voditi čak i slon vezan za povodac. Takve poruke ukazuju na to da autoritet ne mora uvijek počivati na grubosti i pritisku.

O tajnama, prijateljstvu i stvarima koje ne možemo kontrolisati

Više poslovica podsjeća da život ne prati uvijek čovjekove planove. Vjetrovi ne pušu nužno u pravcu u kojem brodovi žele i upravo zato je prilagođavanje važno. Kada se čovjek nalazi u položaju nakovnja, savjetuje mu se strpljenje, ali kada postane čekić, od njega se očekuje odlučno djelovanje.

U odnosima s drugim ljudima traženje savršenstva može završiti usamljenošću. Ko traži prijatelja bez ijedne mane vjerovatno neće pronaći nikoga ko zadovoljava takav zahtjev. Pouka nije da treba prihvatiti svako ponašanje, nego da su nesavršenosti sastavni dio ljudskih odnosa.

Poslovica o suncu kaže da duga razdoblja sunčeve svjetlosti stvaraju pustinju. Ona upozorava da čak i ono što djeluje dobro može postati štetno ako ne postoji ravnoteža. Život bez teškoća možda zvuči privlačno, ali upravo promjene i izazovi mogu omogućiti razvoj iskustva i otpornosti.

Druga mudrost kaže da se jednom strijelom ne mogu pogoditi dvije mete. Njena poruka odnosi se na usmjerenost: pokušaj da se istovremeno postignu različiti ciljevi može oslabiti pažnju potrebnu za ostvarenje svakog od njih. Slično tome, bez kretanja i promjene teško je razumjeti protok vremena.

Nježniju sliku donosi poslovica prema kojoj će se, ako u duši ostane makar jedna rascvjetana grančica, na njoj zaustaviti ptica pjevica. Ona izražava ideju da i mali ostatak nade može privući radost, čak i nakon teških životnih razdoblja.

Sreća se u ovim poukama povezuje sa savladavanjem pohlepe. Čovjek koji stalno traži više može izgubiti sposobnost da cijeni ono što već ima. Pobjeda pokazuje njegove sposobnosti, ali neuspjeh otkriva njegovu stvarnu vrijednost, naročito kroz način na koji prihvata poraz i nastavlja dalje.

Posebno upozorenje odnosi se na postupke čije posljedice nije lako zaustaviti. Ne treba otvarati vrata koja kasnije ne možemo zatvoriti. Ova misao može se primijeniti na sukobe, obećanja, tajne i odluke donesene bez razmišljanja o onome što slijedi.

Posljednja pouka povezuje povjerenje i odgovornost. Kada čovjek sam otkrije svoju tajnu, više ne može potpuno kontrolisati gdje će ona završiti. Zbog toga pažljivo biranje riječi nije znak nepovjerenja prema svima, nego razumijevanje da se izgovoreno ne može uvijek vratiti.

Sve ove poslovice povezuje ista ideja: čovjek ne upravlja svim okolnostima, ali može upravljati načinom na koji govori, postupa i odgovara na posljedice. Poštovanje drugih ne nastaje samo iz vanjskog utiska, već i iz odnosa koji osoba ima prema vlastitom trudu, obećanjima, greškama i granicama. Starčevo jezero izgubilo je vrijednost tek kada je on prvi prestao govoriti o njemu kao o nečemu vrijednom čuvanja.