Baka je na pijaci poklonila svoje vunene čarape promrzloj devojci koja je plakala: Devojka je postala direktorka bolnice, a kada su baku dovezli bez knjižice i novca, ona je lično sišla u čekaonici

U današnjem članku ispričana je dirljiva priča o dobroti, nesebičnosti i načinu na koji mala djela mogu promijeniti nečiji život zauvijek…

To je priča o baki Ruži, skromnoj ženi čiji su toplina srca i jednostavni postupci ostavili trag mnogo veći nego što je ikada mogla zamisliti.

Baka Ruža je veći dio svog života provodila na pijaci. Svakog jutra dolazila je sa svojom tezgom na kojoj su bile vunene čarape, kape i šalovi koje je sama plela.

Nije imala mnogo, ali je imala dovoljno da preživi i da zadrži dostojanstvo. Nikada se nije žalila na život, iako su joj ruke bile ispucale od rada, a leđa pogrbljena od godina provedenih na hladnoći. Vjerovala je da uvijek postoji neko kome je teže nego njoj.

• Jednog hladnog decembarskog jutra pijaca je bila gotovo pusta. Ljudi su žurili kućama, a vjetar je rezao lice. Ruža je već spremala svoju robu kada je čula tihi plač. Zvuk ju je natjerao da zastane. Iza nekoliko gajbica ugledala je mladu djevojku, jedva punoljetnu, kako drhti od hladnoće. Lice joj je bilo crveno, ruke gole, a cipele mokre. Kroz suze je govorila da joj je ukraden novčanik i da nema novca da se vrati u studentski dom.

Ruža nije postavljala mnogo pitanja. Pogledala je djevojku i u tom pogledu prepoznala bespomoćnost koju je i sama nekada osjećala. Vidjela je da djevojka nema ni rukavice, da su joj noge promrzle i da je na ivici snage. Bez razmišljanja, okrenula se prema svojoj tezgi i uzela najljepši par vunenih čarapa i debeli šal koje je čuvala za „posebnu priliku“. Ta prilika je, kako se ispostavilo, bila upravo tada.

Uz to, Ruža je izvadila sav novac koji je tog dana zaradila i stavila ga djevojci u ruku. Djevojka je bila zbunjena, pokušavala je da odbije pomoć, ali Ruža ju je blago prekinula. Rekla joj je da ništa ne duguje i da joj ne treba vraćati. Zamolila ju je samo da uči, da ide svojim putem i da ostane dobar čovjek. Djevojka ju je zagrlila, zahvalila kroz suze i nestala u zimskom jutru, noseći sa sobom više od tople odjeće – ponijela je nadu.

Prošlo je petnaest godina. Baka Ruža je ostarila, a zdravlje joj se pogoršalo. Jednog dana, komšije su je dovele u bolnicu jer više nije mogla da izdrži bolove. Na prijemu su ustanovili da nema zdravstvenu knjižicu i da nema novca za liječenje. Rečeno joj je da ne mogu da je prime. Umorna i slomljena, Ruža je samo poželjela da se vrati kući, uvjerena da joj je došao kraj.

• U tom trenutku, u čekaonicu je sišla direktorka bolnice, doktorka Jelena. Nešto u pogledu starice privuklo joj je pažnju. Prišla joj je i zagledala joj se u oči, a zatim se zaustavila, kao da se pred njom otvorilo sjećanje. Prepoznala je te oči. Bile su to iste one oči koje su je gledale s toplinom onog dana na pijaci, kada je bila mlada djevojka bez novca, promrzla i izgubljena.

Jelena je tada shvatila da pred njom stoji žena koja joj je prije mnogo godina pomogla bez ikakvog interesa. Sa suzama u očima okrenula se osoblju i rekla da se baka Ruža odmah primi. Sve troškove je preuzela na sebe, ne kao obavezu, već kao zahvalnost. Rekla je da joj je ta žena, jednim činom dobrote, promijenila život i omogućila da postane ono što jeste.

• Ruža je dobila najbolju njegu, a Jelena je svakodnevno dolazila da je obiđe, držeći je za ruku. Kada se oporavila, nije joj dozvolila da se vrati sama u hladnu kuću. Povela ju je kod sebe, gdje je baka Ruža ponovo plela čarape, ovoga puta za Jeleninu djecu, okružena toplinom doma.

Ova priča je podsjetnik da dobrota nikada ne nestaje. Ona se, poput vunenog konca, uvijek nekako vrati, spojena u krug. Mala djela, učinjena iskreno, imaju moć da promijene sudbine i da nas nauče da je najvrijednije ono što dajemo bez očekivanja.