Bio je siromašan, ali je usvojio devet devojčica — 46 godina kasnije, zahvalnost koju su mu vratile ne može se opisati rečima

Donosimo priču o čovjeku koji je usvojio devet djevojčica i postao njihov nevjerojatni oslonac,više saznajte u nastavku ćlanka…

• izgradivši ljubavnu i podržavajuću obitelj, bez obzira na teškoće i siromaštvo u kojem je živio. Ova priča ne samo da prikazuje snagu ljudske dobrote, već i pokreće važna pitanja o obitelji i ljubavi. Tomas Reynolds, siromašan muškarac iz malog američkog grada, odlučio je učiniti nešto što bi mnogi smatrali neostvarivim. Umjesto da se povuče zbog svoje situacije, odlučio je usvojiti devet djevojčica, koje su bile zanemarene i napustile ih svoje obitelji. Četrdeset šest godina kasnije, to što je učinio postalo je inspiracija za cijeli svijet.

Bio je to običan dan u prosincu 1979. godine. Tomas je, dolazeći u sirotište u malom američkom gradu, imao samo jednu misao na umu. Na pitanje direktorice doma koga želi usvojiti, odgovorio je jednostavno: „One koje niko neće.“ U sirotištu je tada bilo devet djevojčica, svaka s različitim pričama, ali svi su dijelile isti pogled – pogled onih koji su prestali vjerovati da ih netko voli i želi. Tomas je pristupio devojčicama, nasmiješio se i rekao im: „Ako vi hoćete mene, ja hoću vas.“

• Svi su mislili da je lud, jer je bio samac, bez žene, s starim kamionetom i skromnim poslom, a odlučio je preuzeti odgovornost za devetoro djece. Ali ono što je slijedilo postalo je priča o nevjerojatnoj ljubavi i predanosti. Tomas nije imao mnogo novca, no imao je puno ljubavi i vremena koje je nesebično davao djeci. Godine su prolazile, ali njegova obitelj je rasla u ljubavi i harmoniji. Iako su bile neuredne prve godine u njegovoj kući, Tomas nije odustao. Čak i kada je najmlađa, Lusi, plakala bez prestanka, a najstarija, Meri, odbijala razgovarati, Tomas je ostao neumoran. „Znam da nisam savršen. Ne umem da pletem kose, ne znam da kuvam palačinke, i sigurno ću grešiti. Ali obećavam da nikada neću otići“, rekao je.

• S vremenom, devojčice su počele vjerovati u njega. Tomas je svakog jutra vozio djecu u školu starim kamionetom, a svake večeri je s njima sjedio za stolom i čitao bajke koje je sam smišljao. Njegove priče nisu bile o kraljevima i princezama, već o devet junakinja koje su bile snažne, hrabre i voljene. Tomas nije postavljao pitanja, nije ocjenjivao, samo je volio. Ako bi ga netko pitao zašto je odabrao baš njih, odgovarao bi: „Zato što nijedno dijete ne zaslužuje misliti da nije dovoljno voljeno.“

Kroz godine, devojčice su odrasle i svaka od njih ostvarila je nevjerojatne uspjehe. Meri je postala učiteljica, Sara je unatoč svom zdravlju postala liječnica, dok je Klara uspjela završiti muzičku akademiju i naučiti sestre svirati klavir. Tomas nije imao puno novca, ali imao je ljubav i to je bilo dovoljno da im omogući bogatstvo koje se ne mjeri novcem.

No, u svom 68. godini, Tomas je obolio. Liječnici su mu rekli da mu srce nije u dobrom stanju. Prihvaćajući to, Tomas je samo rekao: „Srce je radilo prekovremeno četrdeset godina. Ima pravo da se odmori.“ Četrdeset šest godina kasnije, u svibnju 2025. godine, devet žena okupilo se ispred iste male kuće. Kuća je bila obnovljena, ofarbana u bijelo, ali na tremu je i dalje stajala stara stolica za ljuljanje. Meri je držala staru fotografiju iz 1979. godine na kojoj su one, malene devojčice, zajedno s Tomasom, nasmijanim i punim ljubavi.

• Tomasove kćeri su se prisjećale trenutaka u kojima ih je motivirao. Meri je ispričala kako joj je rekao: „Vrati se kad budeš znala šta znači dom. Ja ću te čekati.“ Sara je s tugom dodala: „A kad sam pala ispit iz medicine, rekao mi je: ‘Jedan neuspeh ne briše tvoj trud. Samo ga odlaže.’“ Sjećanja su bila toliko snažna, a ljubav prema Tomasu toliko duboka da su one zajedno osnovale fondaciju „Tomasovo srce“, koja pomaže djeci iz sirotišta da nađu svoje domove i stipendije.

Na zidu njegove kuće postavljena je ploča s natpisom: „Ovdje je čovjek koji je dokazao da porodica nije stvar krvi, već ljubavi.“ Lusi, sada baka, zastala je ispred kuće i sjetno rekla: „Kad sam bila mala, mislila sam da je čudo to što nas je devetoro preživjelo pod istim krovom. Ali danas znam — pravo čudo je što nas je volio jednako.“ Na kraju, sunce je zalazilo, a tišina kuće podsjećala je na sve one godine ljubavi i odanosti koje su Tomas i njegove kćeri podijelile.