Već nekoliko mjeseci traju špekulacije o zdravstvenom stanju Saše Popovića koji se ne pojavljuje u javnosti i ne zna se tačno od čega boluje. Njegove kolege u svojim izjavama daju naslutiti da će on biti dobro.
Mediji su nekoliko mjeseci brujali o zdravstvenom stanju kreativnog direktora Saše Popovića, a nedavno se oglasila i Milica Pavlović. Napomenula je da je u redovnoj komunikaciji sa Suzanom Jovanović koja je obavještava o stanju Saše Popovića. – Redovito primam novosti od Suzanne. Sale je jedinstven i jako ga volim i poštujem. Svi stojimo na njegovoj strani. Nadam se da će moći prevladati sve izazove koji mu se nađu na putu. Ona je napomenula da veruje da je sve to zbog njegovog stresa u vezi sa Grand produkcijom.
- U sinoćnjoj epizodi “Zvezda Granda” Saša Popović se nakon dužeg vremena javio uživo. Događaj se odigrao kada je natjecateljica Emilija Cvetkovska dobila šest panik tipki, što je rezultiralo zaključkom glazbenog natjecanja. O Sašinim zdravstvenim problemima i izazovima nedavno je govorio Zoran Pejić Peja.
– Drago mi je da vidim napredak i smatram da se treba suzdržati od pritužbi. Molim se Bogu, a mole se i svi naši prijatelji da prebrodi ovaj izazov. On je izvanredan borac i osoba vrijedna divljenja koja zaslužuje trijumf. Postiže se napredak; Postupno je, ali je dostižno – počeo je Peja za „Svet“, a zatim ispričao kako je Popović uporan: – Radi izuzetno dobro. On zna koje radnje mora poduzeti i slijedi ih. Otputuje u Francusku, a potom se vraća kući. Ovdje ima i liječničke preglede, gdje mu liječnici pružaju njegu. Trenutno je njegova pažnja usmjerena na njegovo zdravlje. Svu komunikaciju oko “Granda” vodi telefonom i izdaje instrukcije, jer ostaje glazbeni genije i ništa od toga ne bi bilo bez njegovog utjecaja, ističe voditelj.
Saša Popović rođen je 1954. godine u Novom Sadu, gdje je odrastao u parohijskom domu uz Nikolajevsku crkvu, s bakom i djedom, roditeljima i starijom sestrom koja je bila pet godina starija od njega. U jednom intervjuu opisao je sebe kao veselo i nestašno, a opet poslušno dijete. Iako je uživao igrajući nogomet, škola mu nije bila po volji. Omiljena zabava u djetinjstvu bile su mu klikeri, igra koju je nastavio igrati i tijekom srednje škole. Međutim, njegova veća strast bila je nogomet, a provodio bi nebrojene sate nabijajući loptu na igralištu u blizini njihove kuće.
S osam godina otac ga je odveo na prvu utakmicu nogometnog kluba Vojvodina, što je izazvalo duboku predanost sportu. Saša je nekoliko godina trenirao s Vojvodinom s željom da nastavi profesionalnu nogometnu karijeru. S obzirom na to da mu je cijela obitelj bila naklonjena glazbi – otac je svirao gitaru, klavir i violinu, a pjevao je i na Radio Vojvodini – otac se nadao da će Saša uzeti harmoniku. Stoga je 1964. Saši kupio harmoniku i upisao ga u nižu glazbenu školu. Sate su posvetili zajedničkom vježbanju kod kuće, iako je Sasha žudio igrati nogomet sa svojim prijateljima.
Unatoč raznim interesima, u osnovnoj školi bio je izvrstan akademski uspjeh. Po završetku osnovnog obrazovanja upisao se u Gimnaziju „Jovan Jovanović Zmaj“. U prvom razredu srednje škole profesor glazbenog raspitao se svira li netko od učenika neki instrument jer je uprava škole odlučila osnovati školski orkestar. Saša je podigao ruku vjerujući da će tako izbjeći redovnu nastavu. Međutim, stvarnost je bila sasvim suprotna – probe su se održavale nakon školskih sati. Ključni trenutak dogodio se tijekom sata povijesti kada ga je učiteljica zamolila da izvede nešto za nju.
Svirao je tradicionalne gradske pjesme kao što su “Tamo daleko”, “Na te milus” i “Što se molje moje”, impresionirajući i učitelja i svoje kolege iz razreda. Sa školskim orkestrom sudjelovao je na nastupima i natjecanjima. Istovremeno, sa 17 godina, zajedno s rođakom i prijateljem osniva mali orkestar. Zabavljali su na rođendanima i obiteljskim okupljanjima, a nakon jedne svadbe dobili su pozive za nastup na dodatnim proslavama. Godine 1973. završava maturu i po očevoj želji upisuje Pravni i Ekonomski fakultet u Novom Sadu.
Kako su njegovi nastupi postajali sve češći, morao je napustiti nogomet; pa se pred izborom između profesionalnog ugovora s Vojvodinom i bavljenja glazbom odlučio za ovo drugo. Dok je uspješno završio prvu i drugu godinu fakulteta, shvatio je da je njegova prava strast u tome što se u potpunosti posvetio glazbi. Priznaje da je nekoliko mjeseci razmišljao kako svoju odluku priopćiti ocu. Isprva zatečeni, roditelji su ga na kraju odlučili podržati nakon što su svjedočili njegovom nastupu u novosadskom hotelu “Putnik”.
