Smrt je neizbježan događaj u životu svakog ljudskog bića, te na kraju ostanu samo uspomene koje smo imali sa voljenim. Često se ljudi opredijele da uzmu nakit njihov i da nose svaki dan kako bi ih podsjećali na voljene.
U modernom životu, nošenje nakita koji je pripadao umrloj osobi je tema koja se najčešće pojavljuje. Iako se, prije svega, o ovoj temi u velikoj mjeri podvojeno i sa strahom raspravlja, prvenstveno se temelji na bajkama, a ne na stvarnom duhovnom ili racionalnom temelju. Sljedeći članak iznosi neke fascinantne poglede na tu temu. U svom ispitivanju, pravoslavni svećenik Andrej Efanov razmatra stvar s kršćanskih načela, zdravog razuma i racionalnosti. Najčešća zamjerka nošenju nakita umrle osobe je osjećaj da materijal sadrži lošu energiju.
- Neke od tradicija sugeriraju da zajedno s pokojnikom njegove stvari mogu nositi duhove, tugu, pa čak i lošu sreću. To nije dogmatično u smislu pravoslavlja, kako bi Efanov dao veću težinu svojim riječima. Najvažnije je da je za Crkvu predmet samo predmet. Nema ugrađenu sposobnost prenošenja zla ili loše sreće, a ne i utjecaja na sudbinu osobe. Međutim, hipoteza o higijeni ima svoju težinu. Nakit koji je bio u dodiru s tijelom umrle osobe, osobito u bolnici ili u nepovoljnim uvjetima, potrebno je prije uporabe temeljito očistiti.
U tom slučaju duhovnik bi preporučio dezinfekciju nakita alkoholom ili slabim antiseptikom koji bi uništio vrlo moguće postojeće bakterije i učinio predmet fizički sigurnim za korištenje. Čišćenjem to ne znači da su sjećanja uklonjena. Dakle, s druge strane, jednom očišćen i spreman za upotrebu, nakit će postati prikaz sjećanja, intimnosti i ljubavi. Umjesto da ulijeva strah, takav će predmet, nadamo se, ulijevati mir, koji se zatim može koristiti kao osobni podsjetnik na voljenu osobu i zajednička iskustva i vrijednosti koje su prenijeli.
S kršćanske točke gledišta, ne na predmet, već na emocionalne i duhovne veze koje je utjelovio. Kako bi rekao Andrej Efanov, vjera se ne temelji na strahu od predmeta, već na molitvi, ljubavi i poštovanju mrtvih. Kada je ukrašen s pravom namjerom, nakit postaje produžetak onih koji osjećaju manifestiranje duhovne prisutnosti, a ne predmet koji treba izbjegavati. Za takvu tugu ili sumnju, duhovni koraci koje Crkva preporuča su: držati zadušnicu, moliti se za pokoj duše i sudjelovati u bogoslužnom životu Crkve.
Pri sudjelovanju u ovim obredima, za koje se može reći da podižu dušu, ali posebno da jačaju unutarnji mir i čine smrt lakše prepoznatljivom kao promjenu, a ne završetak, treba napomenuti da svećenici ni na koji način ne zagovaraju lomljenje ili bacanje imovine pokojnika, iz bilo kojeg razloga; ali zahtijevaju sasvim ispravno i poštovanje ponašanje. Ako neki predmet izaziva tjeskobu, tada se mogu razmotriti izbori poput darivanja, čuvanja ili pohranjivanja, ali ne vođeni iracionalnim strahovima.
O prikladnosti nošenja nakita koji je pripadao mrtvim osobama nešto je o čemu se u moderno doba mnogo raspravlja. Ovo može biti problem koji izaziva podjele, izaziva tjeskobu, ali je više u domeni praznovjerja i kulturnih običaja nego u stvarnom duhovnom ili racionalnom razmatranju. Pravoslavni svećenik Andrej Efanov pružit će adekvatno, na kršćanskim vrijednostima, razumijevanju i zdravorazumskom tumačenju.
Današnje doba karakterizira dostupnost mnogo pogrešno protumačenih informacija; duhovni uvid, dakle, postaje neophodan. Praznovjerje udaljava čovjeka od prave vjere jer strahom stvara prepreke. Istodobno, pravoslavna tradicija prekida distancu povjerenjem i ljubavlju. Sitno, sitnim slovima – kićenje nakitom umrle osobe nije grešno niti se protivi nauku kršćanske crkve. Ono što je još važnije je pobrinuti se da predmet bude čist i siguran za korištenje kako bi mogao služiti kao uspomena i manifestacija duhovne povezanosti. To je daleko značajnije od bilo koje vrste praznovjerja: molitva, odlazak na crkvene službe i poštivanje sjećanja na one koji su prošli pored dobrih razmišljanja. Sve što nas povezuje s našim precima može se pretvoriti u znak prošlosti, vezu koja traje i blagoslov kada se prima sa zahvalnošću i naklonošću. Zato pozdravimo poniznost i svjetlost radije nego strah, jer prava vrijednost nije u našoj odjeći, već u tome kako je nosimo.
