U današnjem članku vam pišemo na temu starog običaja koji prati praznik Svetog mučenika Platona. U nastavku više….
To je dan koji u narodu uvijek budi osjećaj poštovanja, ali i određene strepnje, jer se vjerovalo da se neka pravila jednostavno ne smiju zanemariti.
Na najjednostavniji način, ovo je priča o svetitelju čija se hrabrost pamti vijekovima i o običajima kojima se ljudi nekada štitili od bolesti i nesreće.
Prema predanju, Sveti mučenik Platon bio je rođen u Ankiri Galatijskoj, u porodici koja je još od njegovog rođenja njegovala hrišćanske vrijednosti. Još od najranijih godina isticao se nepokolebljivom vjerom i posebnošću koju su drugi prepoznavali. Nije je skrivao, već ju je nosio kao nešto najdragocjenije. Zbog toga je postao poznat ne samo po dobroti, već i po hrabrosti da javno govori o onome u šta vjeruje.
- Kako se priča dalje razvija, Platon je zbog svog otvorenog ispovijedanja vjere izveden pred načelnika Agripina. Tamo se našao pred sudom koji nije imao razumijevanja za njegove riječi, niti za dubinu njegovog uvjerenja. Vjerovalo se da taj trenutak označava početak njegove najteže životne borbe, ali i trenutka kada se pokazala njegova nezamisliva postojanost.
Načelnik je pokušao da ga ubijedi da se odrekne svoje vjere, nagovarajući ga da sačuva život i pokloni se idolima. Ipak, Platon je ostao smiren i odgovorio da postoje dvije smrti — ona prolazna, koja se dogodi tijelu, i ona vječna, koja se tiče duše. Taj odgovor smatrao se dokazom njegove unutrašnje snage, jer je birao vječnost umjesto trenutnog spasenja.
- Predanje dalje opisuje kako su uslijedila najteža mučenja. Stavljali su mu užarene gvozdene kugle na tijelo, a zatim mu nanosili povrede koje bi većinu ljudi slomile. Međutim, Platon je u tim trenucima govorio riječi koje se i danas pamte: tražio je da ga muče još jače, ne iz prkosa već da se vidi razlika između okrutnosti onoga ko ga muči i njegovog strpljenja. Ta rečenica često se navodi kao simbol nevjerovatne izdržljivosti i vjere jače od svakog bola.
Načelnik je pokušao čak i da ga poredi sa starogrčkim filozofom Platonem, vjerujući da će ga tako poniziti ili zbuniti. Ali sveti mučenik mu je odgovorio da oni nemaju nikakve sličnosti, osim imena, jer se jedan uči Božjoj mudrosti, a drugi svjetovnoj, koja je, kako je rekao, pred Bogom ludost. Time je želio naglasiti da je njegova duhovna snaga važnija od bilo kakvog zemaljskog znanja.
- Kada su shvatili da ga mučenjem ne mogu slomiti, bacili su ga u tamnicu. Tu je ostao 18 dana bez hrane i vode. Prema narodnom predanju, oni koji su ga čuvali bili su iznenađeni jer je izdržao ono što je za običnog čovjeka nezamislivo. Platon im je tada navodno rekao da se oni hrane tijelom, dok se on hrani svetim molitvama, te da njih veseli vino, a njega Hristos, „loza istinita”. Te riječi su u narodu ostale kao simbol duhovne snage koja prelazi granice fizičkog.
Pošto je Agripin uvidio da ne može promijeniti njegovu vjeru, donio je odluku da ga pogube mačem. To se, prema predanju, dogodilo oko 266. godine. U narodu se vjerovalo da je time Platon primio vijenac vječne slave i postao primjer onima koji se drže svoje vjere i onda kada je najteže.
- Ovaj praznik se ne obilježava samo kao sjećanje na mučenika, već i kao dan kada se poštuju određeni običaji. Prema starim vjerovanjima, na ovaj dan bi trebalo raditi u polju, jer se smatralo da će trud biti blagosloven. Žene su, prema tradiciji, obavljale kućne poslove, vjerujući da će tako sačuvati mir u domu. Smatalo se da onaj ko ne ispoštuje običaj može privući gnjev sveca, ne zato što svetac kažnjava, već jer se time ne poštuje ono što su preci prenijeli.
U nekim krajevima smatralo se da radovi započeti na ovaj dan donose napredak, pa su ljudi pazili da se bave korisnim stvarima i da ne dozvole besposlici da ih „prevari“. Postojao je i običaj da se u kući zapali svijeća u čast svetitelja, vjerujući da njen plamen donosi zaštitu od bolesti i drugih nedaća koje bi mogle pratiti domaćinstvo. Vatra i svjetlost imali su posebno simbolično značenje, jer su se smatrali znakom Božje prisutnosti.
- Iako danas mnogi ove običaje posmatraju više kao dio tradicije nego kao obavezno pravilo, oni i dalje žive u pričama, sećanjima i predanjima koja su se prenosila generacijama. A u tim pričama Platon ostaje primjer čovjeka koji se nije pokolebao ni pred najvećim mukama.
Kada se sve sabere, ovaj dan je u narodu predstavljao podsjetnik na hrabrost, na istrajnost i na poštovanje tradicije. Ljudi su vjerovali da se kroz običaje čuva ne samo dom, već i duh zajednice. Zato se i danas, makar simbolično, mnogi potrude da bar zapale svijeću ili urade neki jednostavan posao, kao znak sjećanja na svetitelja čija je snaga postala dio narodnog pamćenja.
