U današnjem članku pišemo o jednom starom narodnom prazniku koji se i danas poštuje u mnogim domovima, iako se način života mnogo promijenio. Saznajte…
Pišemo jednostavno, iz ugla običnog čovjeka, o Tucindanu – danu koji nosi snažnu simboliku, tišinu pripreme i podsjećanje na red, mir i odgovornost.
Tucindan se obilježava 5. januara i predstavlja dan koji prethodi Badnjem danu, a samim tim i Božiću.
U narodnom predanju, to nije bio običan dan, već trenutak kada se kuća dovodi u red, misli smiruju, a porodica se priprema za najradosniji hrišćanski praznik. Nekada se vjerovalo da sve što se uradi na Tucindan ima uticaj na čitavu narednu godinu, pa su se običaji poštovali strogo i bez izuzetaka.
- Ime Tucindan potiče iz starog običaja pripreme božićne pečenice. Nekada se vjerovalo da životinju prije klanja treba simbolično “omamiti” udarcem ušice sjekire preko grudve soli umotane u platno. Taj čin nije bio surovost, već ritual koji je imao duboko ukorijenjeno značenje u predhrišćanskom vjerovanju. Kasnije je crkva ovaj običaj prihvatila i dala mu novo, hrišćansko značenje – kao pripremu za kraj posta i dolazak praznika.
Na Tucindan se u većini domaćinstava priprema pečenica, najčešće prase, ali u nekim krajevima i jagnje ili mlada ovca. Meso se ne jede tog dana, već se sprema za Badnje veče ili Božić, kada se unosi u kuću kao simbol obilja i blagoslova. Pečenica nije bila samo hrana, već znak zajedništva i porodične snage.
Osim pripreme hrane, Tucindan je bio dan kada se kuća temeljno čistila. Vjerovalo se da nakon tog dana slijede tri sveta dana u kojima se ne rade teški kućni poslovi. Zato se sve moralo završiti na vrijeme – pranje, spremanje, slaganje, pa čak i priprema brašna za česnicu. Domaćica je imala važnu ulogu, jer se smatralo da njen trud donosi mir i blagostanje domu.
Jedan od najvažnijih običaja vezanih za Tucindan jeste vraćanje dugova. Narodno vjerovanje kaže da niko ne bi smio dočekati Božić dužan, jer se vjerovalo da će takva godina biti puna problema i oskudice. Zato su ljudi tog dana vraćali pozajmljeno, izmirivali račune i trudili se da u praznik uđu “čistih ruku”.
Postoje i jasne zabrane. Prema običajima, na Tucindan se ne smije ništa davati iz kuće – ni hrana, ni novac, ni predmeti. Vjerovalo se da bi se time iznijela sreća i napredak iz doma. Takođe, nije se smjelo započinjati ništa novo, niti ulaziti u rasprave i svađe. Taj dan je bio namijenjen smirenju i tišini.
- Posebno zanimljivi su običaji vezani za djecu. U nekim krajevima se vjerovalo da djecu na Tucindan ne treba nikako udariti, jer bi na mjestu udarca mogli nastati čirevi. U drugim krajevima, pak, postojalo je vjerovanje da se djeca simbolično povuku za uho kako bi bila poslušna tokom cijele godine. Iako su ova vjerovanja danas više folklor nego pravilo, ona govore koliko se pažnje pridavalo ponašanju i vaspitanju.
U pojedinim dijelovima Srbije, večera na Tucindan nije se jela za stolom, već na podu. Prvo bi se iznosili so i bijeli luk, zatim hljeb, pasulj, kupus i ostala posna hrana. Domaćin je tokom večere bio okrenut ka istoku, što je simbolizovalo vjeru, nadu i novi početak.
Danas, iako se mnogi običaji ne poštuju u potpunosti, Tucindan i dalje ima snažno značenje. On podsjeća na vrijeme kada su ljudi živjeli sporije, pažljivije i s više poštovanja prema tradiciji. To je dan koji nas uči odgovornosti, smirenosti i pripremi – ne samo kuće, već i srca.
- U savremenom životu, možda ne koljemo pečenicu niti vraćamo dugove tog dana, ali ideja Tucindana ostaje ista – da zastanemo, sredimo ono što je ostalo nedovršeno i u praznik uđemo mirni, bez tereta. Upravo u toj tišini i pripremi krije se prava vrijednost ovog starog narodnog običaja.
