Vjernici pravoslavne vjeroispovijesti danas slave čak dva sveca a uz njih se kao i uz većinu drugih vezuju razne priče, narodna prednja i običaji koje je potrebno ispoštovati na ovaj dan.
Danas sljedbenici pravoslavne vjere obilježavaju njihovo stradanje, to također predstavlja pobjedu duha nad tiranskim režimom i strahom koji on budi. Sveti Anicita i njegov rođak Focije imaju značajnu povezanost s poviješću kršćanske smrti. Njihova sudbina, koja je dokumentirana u vjerskim tradicijama i ceremonijalnom sjećanju, održavana je kao sredstvo dokazivanja nepokolebljive vjere i nevjerojatne hrabrosti. Predaja kaže da se početak njihovog stradanja veže uz vrijeme cara Dioklecijana, koji se smatra jednim od najvećih progonitelja kršćanstva u povijesti Rimskog Carstva.
- Kad je putovao u Nikomediju s namjerom da uništi kršćane, naišao je na otpor. Anicita, tadašnji gradonačelnik, došao je pred njega i bez imalo oklijevanja izjavio da je kršćanin, odbio je priznati carski režim i štovanje idola. Njegove su riječi imale snažan učinak: idoli su samo nijemi i gluhi kipovi od kamena, nisu vrijedni odanosti uglednog čovjeka. Ljut što nije mogao govoriti, Dioklecijan je naredio da mu se odstrane jezik, vjerovao je da će ga to ušutkati. No, dogodilo se nešto nevjerojatno što je šokiralo publiku – Anikita je nastavio govoriti, iako mu je odstranjen jezik, i dalje je zadržao vjeru u Boga i protivio se carevoj vlasti.
Propao je i pokušaj da ga prestraše lavom, jer životinja umjesto da ga rastrgne, okupila se oko njega kao da je pripitomljeni pas. Ta je scena razbjesnila cara i ulila određeni stupanj štovanja sljedbenicima rimskih bogova. U tom se trenutku srušio i hram posvećen Herkulu, što je povećalo percepciju da je car upleten u bitku s nepoznatom silom. Sve je to prošlo nezapaženo – Fotije, Anikitina sestrična, svjedočila je nevjerojatnim događajima i odlučila ih javno podijeliti. Sada je kršćanin.
Obratio se izravno caru riječima koje su ličile na prkos: “O idolopokloniče, budi sramotan, tvoji bogovi ništa ne vrijede!” Time je sudjelovao u šehidskom krugu. Car je odmah naredio da ga se pogubi. Međutim, postojao je i signal: kada ga je dželat pokušao izbosti mačem, ruka mu je zadrhtala, oštrica se zatim okrenula protiv njega, što je rezultiralo njegovom smrću na mjestu. Ni tada Dioklecijan nije odustao – obojica, Anikita i Focije, bili su zatvoreni u tamnici, gdje su proveli pune tri godine u bijednim uvjetima. Kad su ponovno suđeni pred sudom, bili su podvrgnuti novom obliku torture.
Car je naredio da se napravi velika termonuklearna naprava, a sudionici su bili smješteni u nju. No, značaj događaja znatno je porastao – ne samo da su oni postali dio vatre, nego su u njemu dobrovoljno sudjelovali i drugi kršćani, žene, djeca i starci. Molitve ponavljane u vatri, riječi zahvalnosti Bogu za dar smrti. Bilo je to razdoblje zajedničkog svjedočenja, tijekom kojeg se vjera pretvorila u zajedničku kapitulaciju. Datum njihove smrti je oko 305. godine, ali sjećanje na njih nije izbrisano stoljećima kasnije.
I danas se imena Anikita i Fotije koriste u vjerskim obredima, ovi primjeri pokazuju da oni koji su pritisnuti smrću imaju snagu vjere i da su u stanju pobijediti svoje mučitelje. U svečanom kalendaru dokumentirana je pripovijest da su mučenici primili vječni vijenac od samog Boga. Ključno je prepoznati da se u pravoslavnoj vjeri oni koji su mučenici ne smatraju samo žrtvama, već i pobjednicima. Nisu bez razloga izgubili život, već su ga predali Bogu, zbog čega su postali simbol vječne nade. Njihova pripovijest nije samo povijesni prikaz teologije, već i izvor nadahnuća za ljude koji se suočavaju s različitim izazovima.
Portal Politika.rs navodi da se obilježavanje ovih vjerskih ličnosti u Srbiji prvenstveno temelji na kulturnoj tradiciji. Vjernici će često posjećivati hramove posvećene pokojnicima i paliti svijeće, vjeruju da će im svjetlost svijeća pružiti utjehu i snagu. Ova tradicija se prenosi s roditelja na dijete, što nije rijetkost da cijele obitelji sudjeluju u zajedničkom obilježavanju blagdana, podijelit će i okupiti obrok. Osim toga, navodi RTS, u mnogim područjima Srbije postoje lokalne vjerske organizacije i duhovni centri u kojima mještani obilježavaju ovaj dan. U manjim selima slavlje svetih mučenika Anicite i Focija često se smatra crvenim slovom, to je razdoblje odmora i predane molitve.
Ovo pokazuje koliko je narativa o martiju postala dio kolektivnog identiteta, a ne samo vjerskih ceremonija. Također, za Blic.rs zanimljivo je da mnogi vjernici današnji datum koriste za obavljanje posebnog rituala zahvaljivanja vodi. Voda je posvećena u svrhu pročišćenja i novog života kako je to u tradiciji pravoslavne crkve. To se postiže izgovaranjem svetih molitvi mučenika. Vjernici smatraju da ova voda ima ljekovita svojstva, zbog čega se čuva u domovima i koristi u teškim životnim situacijama. Pripovijest o Anikiti i Fociju nije samo kršćanska legenda, već i pouka o težnji za slobodom i dostojanstvom.
Njihova moć proizlazi iz činjenice da su, unatoč najbrutalnijim tretmanima, i dalje ostali nepokolebljivi. Njihov primjer pokazuje potrebu za izdržljivošću i hrabrošću u vremenima kada se čini da moć i nepravda prevladavaju. Danas, više od 1700 godina nakon njihove smrti, njihova se žrtva još uvijek smatra živom pričom. Kaže da istinska moć ne proizlazi iz oružja ili moći, umjesto toga, ona proizlazi iz postojane vjere i želje da je poduprete, unatoč cijeni. Sveti mučenici Anicit i Focije tako se i danas smatraju svjetionicima koji predstavljaju duhovnu pobjedu nad materijalnim svijetom.
