U današnjem članku govorimo o Srđevdanu, prazniku koji se u hrišćanskoj tradiciji posvećuje svetiteljima Sergiju i Vakhu. Više u nastavku….
Njihova priča duboko je utkana u istoriju i vjeru, a sa sobom nosi snažnu poruku o istrajnosti, žrtvi i odanosti Bogu.
Srđevdan nije samo datum u kalendaru, već simbol vjerovanja, narodnih običaja i nasljeđa koje se prenosi sa koljena na koljeno.
- Prema predanju, Sveti Srđa i Vakho bili su visoki dostojanstvenici na dvoru cara Maksimijana, savladara cara Dioklecijana. Iako su imali položaj i čast, nisu pristali da se odreknu svoje hrišćanske vjere. Uprkos prijetnjama, ostali su nepokolebljivi i to je bio razlog njihovog stradanja. Car ih je lišio svih simbola moći i poslao u progonstvo, a od tada je njihov život postao put mučeništva. Kada su izvedeni pred namesnika Antioha, data im je posljednja šansa da se odreknu Hrista i spasu život. Međutim, obojica su odbila. Tada je Vakho pretučen do smrti, a Sergije podvrgnut dugom mučenju i na kraju pogubljen u sirijskom gradu Rosafu oko 303. godine. Njihova žrtva ostala je zabilježena u istoriji, a uspomena na njih prenosi se sve do danas.
Posebno se ističe poštovanje koje je Sveti Sergije imao u gradu Resafi, gdje je i ubijen. Toliko je bio važan da je grad kasnije dobio ime Sergiopolis i postao važno hodočasničko mjesto. Vernici su dolazili iz raznih krajeva da se pomole i prisjete svetitelja koji su pokazali da je vjera jača i od smrti. Njihov kult nije ostao ograničen samo na Bliski Istok. Na našim prostorima Srđevdan je bio značajan praznik. U srednjovjekovnoj Zeti slavio se s posebnom pažnjom, o čemu svjedoči crkva posvećena ovim svetiteljima na rijeci Bojani, gdje su sahranjivani vladari dinastije Vojislavljevića u 11. i 12. vijeku. Kasnije, kraljica Jelena Anžujska obnovila je crkvu zajedno sa sinovima Dragutinom i Milutinom, učinivši je toliko prostranom da je mogla da primi na hiljade vjernika. To je dokaz koliko je kult ovih svetitelja bio snažan i povezan sa identitetom i vjerom naroda.
Postoji i predanje da su prilikom prenosa moštiju Svetog Save u Mileševu zajedno prenesene i mošti Sergija i Vakha. Njihovo prisustvo u manastiru Mileševa potvrđuju i freske, koje spadaju među najstarije u tom manastiru. To svjedoči o dubokoj povezanosti srpskog naroda sa ovim svetiteljima, koji su ostali trajno prisutni u narodnom i duhovnom životu.
Kada je riječ o običajima, Srđevdan spada u tzv. mrsne slave. To znači da se na taj dan priprema raznovrsna hrana od mesa i mliječnih proizvoda, osim kada praznik pada u dane posta – srijedom ili petkom. Narodna vjerovanja posebno naglašavaju zabrane vezane za poslove toga dana. Smatralo se da oranje i poljoprivredni radovi nisu dozvoljeni jer donose nesreću i lošu energiju. Zemljoradnici nisu izvodili volove u polja, a ljudi su izbjegavali i kućne poslove kako bi očuvali mir i blagostanje u domu. Vjerovalo se da prekid svakodnevnih obaveza na ovaj praznik donosi zaštitu porodici i čuva kuću od nesreće.
- Veliki značaj ima i molitva upućena Svetom Sergiju i Vakhu. Ljudi su se njima obraćali sa molbama za zdravlje, zaštitu i mir u duši. Vjerovalo se da oni stoje pred prestolom Hristovim i da mogu posredovati za vjernike. Molitve su izgovarane s nadom da će se odagnati bolesti, a da će vjera donijeti snagu i utjehu u teškim vremenima. Tako je Srđevdan postao spoj molitve i narodne tradicije, dan kada se ljudi duhovno okreću ovim svetiteljima.
Ono što Srđevdan čini posebnim jeste spoj istorije, legende i običaja. On podsjeća da vjera može da nadvlada strah, da istrajnost i odanost nisu prolazne, već da ostaju kao temelj naroda kroz vjekove. Sveti Srđa i Vakho postali su simboli mučeništva i istrajnosti, a njihov praznik i danas okuplja porodice, podsjećajući ih na važnost duhovnih vrijednosti i zajedništva.
- Danas, kada se slavi Srđevdan, vjernici se ne sjećaju samo žrtve svetitelja, već i njihove snage i hrabrosti. Njihova priča podsjeća da prava snaga ne leži u tijelu, već u duhu, i da istinska vjera ne poznaje strah. Zato Srđevdan i dalje živi u narodnom sjećanju, ostavljajući dubok trag kako u svakodnevnim običajima, tako i u duhovnom životu zajednice.
