Na svijetu postoji veliki broj vjernika različitih vjeroispovijesti ali su neka načela univerzalna. Tako svi vjeruju da postoje raj i pakao i anđeli i đavoli. U nastavku pročitajte savjet jednog sveštenika.

Želim vam ispričati duboku i smislenu pripovijest o duhovnom putu putovanja i kako se čovjek može osloboditi tereta grijeha i ponovno pronaći put do vjere. Životni su trenuci ponekad ispunjeni tugom i vjera kao da je zalutala, kad prekoračiš prag crkve to ti se čini nemogućim ciljem. Ovi trenuci nisu kraj, ali su jedan od najznačajnijih koraka na putu života. U iskrenom razgovoru s mladim svećenikom otkriva se tema kako pronaći Boga i kako moliti. Jednostavna molitva iz dubine našeg bića može se koristiti za otvaranje vrata prosvjetljenju i spasenju. Mladić od 17 godina, predan, ali zaveden, rekao je svećeniku da nije ušao u crkvu šest mjeseci.

  • Njegov pad u grijeh bio je potaknut njegovim prezirom prema bližnjima i nedostatkom snage na fizičkoj osi. Prije njega bio je predani župljanin koji je pomagao na oltaru i imao je volju i snagu za služenje, međutim, kad god bi se pokušao vratiti, nešto nevidljivo bi ga otjeralo – nerad, ljubav, teške misli i skepticizam. Svećenikov odgovor nije bio ukor, već dosljedna ruka koja se ispružila preko tame dvosmislenosti. Njegove su riječi bile jednostavne, ali značajne: “Počni s ispovijedi.” Priznao je da ne postoji alternativa ulasku u novi život osim remisije.

Duhovni pad se ne eliminira analizom ili bijegom, nego se s njim suočava i priznaje ga. Idi u crkvu i reci ovo: ‘Gospodine, oprosti mi, ogriješio sam se o tebe…’, rekao je svećenik. To je prvi korak, možda i najteži, ali i najvažniji. Posebno relevantan u ovoj ispovijesti je opis đavolskih metoda. Prije zločina, Đavo vas upozorava da nije značajan i da ćete kasnije požaliti. Nakon pekada, komentirao je da je prekasno i da ste trajno izgubljeni. Mnogi su ljudi zapeli u ovoj rupi, vjerujući da ne zaslužuju Božju naklonost. No, to je najveći zlotvor u obrani duše. Kako reče sveti Ivan Zlatousti, Đavao je uspio u ljude usaditi uvjerenje da nije sramota griješiti, ali ga je sramota priznati.

Istina je sasvim suprotna. U grijehu postoji sramota, ali pokajanje je demonstracija hrabrosti i poštovanja. Ovo nije samo prazna izjava – svaki svećenik koji primi istinski oproštenje osjeća unutarnje zadovoljstvo, jer je izjava upućena Bogu. U manjim sredinama pravoslavne vjere svećenici su često primijetili da su mladi angažirani u velikim duhovnim nadmetanjima, ali ih se odbija od ulaska u crkvu jer smatraju da nisu dostojni. Svećenik iz Sremskih Karlovaca objašnjava: “Crkva je utočište za one koji žele ozdraviti, a ne za one koji žele biti savršeni”. Ta poruka često izostaje iz modernog diskursa, ali je ključna za raspravu.

Duhovni mentori poput arhimandrita Rafaela Karelina, koji je među nama popularan, često nam govore da kazna za grijeh nije najveće iskustvo koje čovjek može imati, već odbijanje pokajanja. Njegova učenja, koja su prisutna iu izdanjima manastira Hilandara, ohrabruju Hristove sledbenike da prepoznaju da povratak Bogu nije jednostavno pitanje udaljenosti, već je to putovanje koje počinje jednostavnim korakom. Ako se ikada osjećate zbunjeno, sjetite se da istinska molitva ne teži postizanju savršenstva. Nije potrebno razumjeti cijelu ceremoniju niti imati savršenu gramatiku.

Dovoljno je priznati istinu: “Bože, prestupio sam.” žao mi je Pomozi mi.” Mi smo ono što jedemo, iako se hrana često zanemaruje. Niste prvi koji su se susreli s padom i niste sami. Mnogi od vas su podlegli bolesti, ali ste se i osvijestili. Svaki povratak je iniciran razdobljem šutnje u kojem se oblikuje skrušena rečenica. Teolog i svećenik dr. Vladan Perišić u razgovoru za Nedeljnik priznaje da duhovni hod često počinje s boli, ali da bol ima rezultat, odnosno da čovjek ne želi poboljšati sebe kroz samousavršavanje, već traži Božje milosrđe. Milost nije uvijek prisutna, ali kad nije, ipak je prisutna. Kao rezultat toga, ako vjerujete da ste znatno udaljeni, znajte da vas vjera ne napušta.

Možda si previdio prag crkve, ali crkva te nije napustila. Svaki hram ima osobu koja ne čeka osudu, već vas sluša. Svaki put kad netko prizna svoju grešku, vrata su mu otvorena. Ništa veći od Božjeg milosrđa nije grijeh koji počinimo, nego samo onaj grijeh koji Bogu nismo prinijeli. Ovaj odlomak ima namjeru poslužiti kao upozorenje da je pokajanje najbitnija komponenta slobode, svakoga tko želi moći ponovno pronaći svoj put do svjetla. Nikada nije kasno za početak.

Preporučujemo