U današnjem članku ispričana je priča koja podsjeća da se istinska vrijednost čovjeka ne mjeri onim što posjeduje, već onim što je spreman da da drugome. ….
To je priča o Dedi Rasimu, skromnom starcu iz malog mjesta, čiji je jedan čin nesebične dobrote ostavio trag koji je nadživio godine siromaštva, zaborava i tišine.
Zima sredinom devedesetih bila je surova i duga. Hladnoća je ulazila u kosti, a život nije bio nimalo lak.
Rasim je tada radio kao portir u staroj opštinskoj zgradi, za platu koja jedva da je pokrivala osnovne potrebe. Njegova kuća bila je mala i skromna, a jedina prava zaštita od zime bile su stare vojničke čizme, više puta popravljane, krpljene žicom i premazivane katranom kako bi izdržale snijeg i vlagu. Te čizme nisu bile luksuz, već nužnost.
- Jedne večeri, pred kraj smjene, na vrata je pokucao nepoznat čovjek. Bio je to stranac, izbjeglica, mokar, promrzao i iscrpljen. Ruke su mu drhtale, a prsti su bili gotovo bez osjećaja. Nije tražio novac, nije tražio hranu, samo je stajao, izgubljen i slomljen, nadajući se bilo kakvoj pomoći. Rasim je u tom trenutku mogao da okrene glavu, jer ni sam nije imao mnogo. Ipak, u njemu se javilo nešto jače od razuma – saosjećanje.
Bez dugog razmišljanja, Rasim je sjeo, skinuo svoje jedine čizme i pružio ih neznancu. Rekao mu je tiho da ih uzme, jer su njemu sada potrebnije nego ikome drugom. Taj čin nije bio herojski u njegovim očima, bio je prirodan. Bio je to izbor srca, a ne računice. Stranac je otišao sa čizmama koje su mu možda spasile zdravlje, pa i život, dok je Rasim krenuo kući u papučama, gazeći snijeg koji je bio viši od gležnjeva.
Cijena te dobrote nije bila mala. Već narednog dana Rasim je završio s teškom upalom pluća. Sedmicama se oporavljao, dok su neki ljudi iz okoline odmahivali glavom, a neki se čak i podsmjehivali njegovoj odluci. Govorili su da je bio lud što je dao ono jedino što ima. Ali Rasim nikada nije zažalio. U sebi je nosio mir, jer je znao da je postupio kao čovjek.
- Godine su prolazile. Rat, siromaštvo i zaborav ostavili su trag. Rasim je ostao u istoj kući, s istim skromnim životom, bez velikih očekivanja. Nije čekao nagradu, niti je vjerovao da će ikada više čuti nešto o čovjeku kojem je pomogao. Njegova nagrada bila je unutrašnja tišina i osjećaj da nije izdao sebe.
Dvadeset godina kasnije, jedno obično jutro pretvorilo se u dan koji je promijenio sve. Pred Rasimovu kuću stigla su luksuzna vozila kakva u tom kraju niko nije viđao. Iz jednog automobila izašao je uglađen muškarac, sigurnog hoda i mirnog pogleda. Rasim ga isprva nije prepoznao. Tek kada mu se obratio i spomenuo zimu, snijeg i stare čizme, sjećanje se vratilo. Bio je to Jusuf, nekada promrzli stranac, danas uspješan čovjek.
Jusuf mu je ispričao da je nakon tog susreta uspio da se oporavi, da je otišao u Njemačku i godinama radio, sve dok nije osnovao veliku fabriku obuće. Nikada nije zaboravio čovjeka koji mu je, bez pitanja i interesa, dao ono najvrednije što je imao. Došao je da se zahvali, ali i da ispravi nepravdu života. Donio je Rasimu nove, kvalitetne kožne čizme, ali i sigurnu mjesečnu pomoć koja mu je omogućila dostojanstven život.
- Rasim nije tražio bogatstvo. Rekao je da mu ne treba vila ni luksuz, već samo mir. Jusuf mu je odgovorio da je upravo taj mir zaslužio onog dana kada je izabrao dobrotu umjesto straha. Komšije su posmatrale prizor u tišini, shvatajući da se pred njima odvija rijedak dokaz da se dobro uvijek vraća, iako ponekad tek nakon mnogo godina.
Ova priča ne govori samo o nagradi, već o ljudskoj veličini. Ona nas podsjeća da mala djela, učinjena iskreno, mogu imati ogromnu snagu. Žrtva nije slabost, već hrabrost. A vrijeme, iako sporo, često zna da vrati dugove na načine koje nikada ne bismo mogli da zamislimo.
