U današnjem članku donosimo vam toplu, ali i dirljivu priču o Jusufu Mujiću iz Tuzle, koji je pokazao da prava ljubav ne poznaje granice, godine ni prepreke…..
Njegova životna priča je dokaz da se porodica ne mjeri krvlju, već djelima i snagom srca.
- Jusuf je danas u poznim godinama, ali njegov duh i energija podsjećaju na čovjeka koji tek započinje život. Kada je sudbina nemilosrdno razdvojila njegovog sina i snahu, troje malih unuka ostalo je bez sigurnog doma. Umjesto da okrene glavu, ovaj skromni djed učinio je ono što bi malo ko imao hrabrosti da uradi – usvojio je svoju unučad i preuzeo punu odgovornost za njihov život.
- Sjećajući se tog dana, Jusuf kaže da nije bilo dileme. „Nisam mogao dopustiti da moja djeca odrastu bez topline doma“, priča tiho. U tom trenutku nije razmišljao o godinama, bolestima ni finansijama – znao je samo da ljubav mora pobijediti. I tako je bilo.
Djeca su tada bila mala – najmlađi, Amel, imao je tek dvije godine. U naručju svog djeda pronašao je sigurnost i mir koji mu je falio. Dvojica starije braće, Alen i Anes, ubrzo su shvatili da njihov djed nije samo stariji čovjek s brkovima i toplim osmijehom, već i njihov heroj.
- Sistem nije olakšao situaciju. Jusuf je prolazio kroz brojne procedure, papire i razgovore sa socijalnim službama. Mnogi su mu govorili da se ne upušta u tako težak zadatak. Ali on je svakog jutra ustajao s istom mišlju – „Ova djeca zaslužuju dom, a ja sam im ga spreman dati.“ Nakon mjeseci borbe, država je zvanično odobrila skrbništvo i djeca su ostala uz svog djeda, tamo gdje i pripadaju.
Njegova kuća, nekada tiha i pusta, ponovo je oživjela. Zidovi su se ispunili smijehom, školskim torbama, igračkama i dječjim snovima. Jusuf i njegova supruga su se trudili da unucima pruže sve što su mogli – ne luksuz, nego ljubav, sigurnost i vjeru u sebe.
- Najmlađi Amel danas pohađa treći razred i trenira karate. S ponosom kaže da želi da postane policajac – „da hapsi lopove i čuva poštene ljude“, dodaje kroz osmijeh. Njegov brat Anes, koji ima dvanaest godina, sanja da bude trener karatea. Kaže da ga inspiriše njegov djed, koji nikada nije odustao od njih. A najstariji, Alen, već ima kolekciju od pedesetak medalja sa sportskih takmičenja. Svaku, bez izuzetka, posvećuje svom djedu: „Ovo je za tebe, jer da nije tebe, ne bih ni ja bio ovdje.“
Kada Jusuf govori o njima, glas mu se zatrese. „Možda im nisam mogao kupiti sve što požele, ali sam im dao ono što niko drugi ne bi – svoje vrijeme, svoje ruke i srce.“ U njegovim riječima nema gorčine, samo ponos. Njegov pogled otkriva čovjeka koji je sve izgubio i sve ponovo stekao – kroz ljubav troje djece koja ga zovu “babo” više nego “deda”.
Njegova priča nije samo porodična anegdota, već simbol dobrote i snage. U vremenu kada mnogi okreću glavu od problema, Jusuf je pokazao šta znači boriti se do kraja. Njegov dom je danas prepun dječjih crteža, školskih svjedodžbi i medalja, ali i zagrljaja koji govore više od riječi.
Oni koji ga poznaju kažu da je djed Jusuf tiha legenda svog kraja. Ne traži pohvale ni pomoć. Skroman, uvijek s osmijehom, kaže da mu je najveća nagrada kad čuje dječji smijeh iza vrata. „Tada znam da sam nešto dobro uradio u životu.“
- Priča o Jusufu Mujiću podsjeća nas da prava porodica nije ona koja se dijeli krvnim vezama, nego ona koja se gradi ljubavlju, požrtvovanjem i vjerom u dobro. On je dokaz da čovjek može biti svjetlo u najmračnijem trenutku i utočište onima koji su izgubili sve.
U svijetu koji često zaboravlja vrijednost topline doma i snagu dobrote, djed Jusuf je postao simbol nade. Jer dok postoje ljudi poput njega, koji bezuslovno vole, pružaju i štite – svijet još uvijek ima šansu da bude bolje mjesto.
