Kada su lovci 1988. godine otkrili dječaka u šumama Bosne i Hercegovine, priča koja je uslijedila postala je legendarnao ovoj prići više u nastavku clanka….
Tih godina, rat je već stajao na horizontu, a miris političkih promjena bio je u zraku. Međutim, ništa nije moglo predvidjeti ono što su lovci zatekli u dubokoj šumi.
Bilo je to jutro kada su lovci, na tromeđi Bosne, Crne Gore i Srbije, naišli na nešto nevjerojatno. Usred guste šume, među čoporom vukova, ugledali su dječaka – dječaka koji nije hodao kao ljudi, već kao vuk. Njegovo ponašanje bilo je nevjerojatno, a izgled pomalo zastrašujuć. Dječak, prekriven ranama, neuhranjen i prljav, hodao je na sve četiri, i izgledao kao biće između čovjeka i životinje.
- Njegovo ime, Haris Pućurica, dano je od strane lovaca, no pitanje tko je on, odakle dolazi, i što mu se dogodilo, ostalo je neodgovoreno. Bilo je jasno da nije bio poput drugih djece, a njegova priča bila je tajanstvena poput šuma u kojima je bio pronađen.
Haris je bio smješten u prihvatilište, gdje su medicinsko osoblje i stručnjaci počeli proučavati njegovu socijalizaciju. Njegovi prvi dani bili su izuzetno teški. Nije znao govoriti, nije znao jesti ljudsku hranu, a najviše je bio povezan s životinjama. Nije mu bilo ugodno u ljudskom društvu i smatrao je sigurnijim da jede iz kanti za smeće nego iz tanjura. S obzirom na to da nije znao osnovne ljudske navike, njegova prilagodba bila je spora, ali i značajna.
- Zanimljiv je bio i susret s rotvajlerom. Jednog dana, pas je napao djecu u dvorištu doma. Dok su se svi skrivali, Haris je mirno prišao psu i smirio ga. Taj susret s psom, koji je postao njegov zaštitnik, bio je znak da Haris ima nevjerojatan unutarnji mir koji je dolazio iz duboke povezanosti sa životinjama. Brzo su ga prihvatili ostali stanari doma iako je bio drukčiji, a djeca su mu pomagala u procesu prilagodbe.
Ipak, pitanje koje je ostalo otvoreno bilo je: što se zapravo dogodilo s Harisom? Poslije povratka u Bosnu, nestao je iz javnog života. Iako su kružile razne teorije – od toga da je možda poginuo u ratnim linijama, do vjerovanja da se vratio šumama i svojim vukovima – ništa nije bilo potvrđeno. Službeni izvori nisu imali nikakvih tragova, a Harisova priča ostala je u domeni legendi.
Iako su prošle godine, Haris je ostao nepoznat. Prema riječima ljudi koji su ga poznavali, bio je mnogo više od „divljeg djeteta“ – bio je simbol opstanka, simbol unutarnje snage, i pokazatelj kako čak i u najtežim uvjetima, priroda može iznjedriti bića koja imaju sposobnost preživjeti. Zbog njega su se ljudi počeli pitati kako preživjeti u okrutnom svijetu, bez pomoći, bez svega što bi nas činilo ljudskim.
- Harisova sudbina ostala je misterija. Iako su ga svi smatrali nestalim, njega će uvijek pamtiti kao simbol nade i snage koju je pokazivao. I dok su druge legende o divljoj djeci poput Viktora iz Francuske ili Romula i Rema već poznate, Harisov slučaj ostaje jedan od najzagonetnijih, priča koja nas podsjeća na to koliko malo znamo o dubin.ama ljudske prirode i sposobnosti da se prilagodimo onome što život donosi.
