Jonathan Reed bio je uspješan biznismen, poznat po svom bogatstvu i poslovnom uspjehu. Imao je sve što novac može kupiti: luksuzne vile, skupe automobile, zlatne satove i odjeću. Aliii….
Međutim, njegov život bio je prazan, jer su stvari koje su zaista važne – ljubav, toplina i obitelj – bile izvan njegovog dosega.
Njegova supruga ga je napustila, ostavljajući mu samo pismo: „Novac ti je dao sve, osim mene i našeg sina.“
Ove riječi bile su poput oštrih strelica koje su pogodile Jonathana ravno u srce. Iako je bio bogat, tog dana je izgubio više od svega što je imao. Bez obitelji, bez ljubavi, ostao je sam u svom luksuznom domu, suočen s gubitkom koji nije mogao popraviti nikakvim materijalnim stvarima.
- Lutao je ulicama grada, gubići se u tuzi, gledajući nepoznata lica oko sebe, ali ništa ga nije moglo utješiti. Sjeo je na pločnik, ne mareći za prolaznike koji su ga gledali s prezirom. Bio je izgubljen, a u njegovom srcu nije bilo mjesta za nikog. I baš tada, u tom trenutku apsolutne tuge, čuo je nježan glas.
„Gospodine, jeste li tužni?“ upitala je djevojčica koja mu se približila. Imala je crvenu vrpcu u kosi i nosila iznošeni kaput. Držala je mali novčić u ruci, a njezin osmijeh bio je nevjerojatno topao i iskren.
Jonathan ju je gledao, zbunjen. „Nisam tužan,“ rekao je, pokušavajući se nasmiješiti, ali njegova duša bila je prazna.
„A zašto onda plačete?“ upitala je djevojčica bez ikakvog straha, s nevinošću koja ga je razoružala.
Djevojčica je tada pružila svoj jedini novčić i rekla: „Kupite nešto slatko, pa ćete se nasmijati.“
- Ove riječi su zauvijek promijenile Jonathana. Iako je dijete imalo gotovo ništa, dijelilo je sve što je imalo, a Jonathan je shvatio da život nije o onome što posjeduješ, već o onome što si spreman podijeliti. Djevojčica je nastavila: „Moja baka kaže da ponekad ne pomaže ono što primiš, već ono što podijeliš.“ Tada je Jonathan osjetio nešto što nije osjećao godinama – nadu.
„Svaka kap kiše nauči nešto novo,“ ispričala mu je djevojčica, a te riječi su odjekivale u njegovoj glavi.
Na rastanku, djevojčica mu je dala mali crtež sunca i rekla: „Baka kaže da sunce uvijek izađe, čak i poslije tame.“
- Te noći, dok je sjeo u svojoj raskošnoj kući, Jonathan je otvorio crtež i shvatio da taj jednostavni list papira ima veću vrijednost od svih njegovih poslovnih ugovora. Ponovio je riječi koje su mu odjekivale u glavi: „Ne liječi te ono što primiš, već ono što dijeliš.“
Sutradan, Jonathan je otišao na trg i pronašao djevojčicu Lily. Kupio je sve cvijeće koje su ona i njezina baka prodavale, ali nije otišao. Ostao je razgovarati s njima, udišući jednostavnost i toplinu koju novac nikada ne može kupiti. Jonathan je shvatio da je bogatstvo u stvarima koje novac ne može kupiti – u ljubavi, prijateljstvu i davanju.
- Nekoliko sedmica kasnije, Jonathan je donio veliku odluku. Zatvorio je jednu od svojih firmi i uložio novac u izgradnju centra u Lilyinom naselju. Taj centar je postao mjesto gdje djeca mogu učiti, sanjati i rasti. Nazvao ga je „Lily’s Sunlight Center“ u čast djevojčici koja mu je vratila vjeru u ljude.
Na otvaranju centra, u staklenom okviru visio je crtež sunca. Lily ga je prepoznala i uzviknula: „To je moje sunce!“ Jonathan se nasmijao i rekao: „Da, Lily. To je sunce koje je ponovo obasjalo moj život.“
Jonathan nije više brojao profit. Umjesto toga, brojao je osmijehe djece koja su dolazila u centar. Međutim, osjećao je još uvijek prazninu jer nije vidio svog sina godinama. Jednog dana, prišao mu je dječak s pismom od njegove supruge. Pisalo je: „Čula sam šta si učinio. Naš sin te vidi u vijestima i želi da te sretne. Ako si se zaista promijenio, pokaži mu svoje novo sunce.“
- Suze su mu potekle, ali ovoga puta, bile su to suze sreće. Kada su se susreli, njegov sin je potrčao u njegov zagrljaj. Jonathan je znao da mu je život vratio sve što je izgubio. Lily je gledala sa smiješkom, a njezina baka je šapnula: „Svi mi nosimo sunce u sebi, samo moramo naučiti kako da ga dijelimo.“
Jonathan je pogledao u nebo i zahvalio se na tom čudu. „Hvala ti što si me našla,“ rekao je Lily. A ona mu je tiho odgovorila: „Nisam ja vas našla, gospodine. Vi ste čekali mene.“
- Lily’s Sunlight Center postao je simbol nade i ljubavi, a na ulazu je stajalo: „Prava vrijednost nije u onome što imaš, već u onome što dijeliš.“ I dok su djeca trčala po centru, sunce je zalazilo, ali unutrašnja svjetlost – ona koja je nastala iz ljubavi i dijeljenja – ostajala je. Ponekad je dovoljno jedno dijete, jedan osmijeh, jedan trenutak dobrote, da promijeni nečiji svijet zauvijek.
