Mnoog ljudi u svijetu nestane i rijetko se sazna njihova sudbina. Danas govorimo o slučaju mladića iz Srbije koji je nestao prije više od četiri decenije i bolu njegove porodice.
Prenosim vam prigodnu pripovijest Ljubinka Milojkovića iz Zaječara, čovjeka koji je više od četiri desetljeća proživljavao bol i neizvjesnost zbog gubitka brata Dragoslava. Njegove riječi: “Došao me posjetiti u vojsci i nikada se nije vratio kući” nose težinu života ispunjenog tugom, nadom i stalnom potragom. Unatoč činjenici da su prošle 42 godine od prethodnog susreta, Ljubinko vjeruje da je njegov brat još živ i da će ga u budućnosti opet pronaći. Dragoslav je pobjegao 1982. godine, nakon što je otišao u vojsku kod Ljubinka, tada mladića.
- Ta interakcija nije dovela do ničega što bi ukazivalo na tragediju, nije bilo nikakvog spora i negative. Sve je izgledalo kao prije, možda čak i još mirnije, što sada, iz daljine, izgleda gotovo neobično. “Otišao je bez da je išta rekao, bez da je morao išta objašnjavati, bez da se potukao ili imao problema”, rekao je Ljubinko. Toga dana Dragoslav je napustio kuću i više se nije vratio. Otišao je sa suprugom i dvoje djece, obitelj koja je ostala bez pitanja i značaja, u beskrajnoj tami nepoznatog.
Godine su prolazile, ali brat se nije pojavljivao. Od tog trenutka Ljubinko je preuzeo ulogu čuvara vjere i sjećanja. Njegova odluka da ne dopusti da njegov brat bude zaboravljen postala je poticaj za daljnje druženje cijele obitelji. Obitelj Milojković proživljavala je teške trenutke; roditelji koji su nakon gubitka Dragoslava čuvali unuke više ga nisu vidjeli, a njegova supruga, opterećena tugom i nedostatkom podrške, sada je smještena u Dom umirovljenika jer se ne može sama brinuti o sebi. Ljubinko je imao i izgubljene članove obitelji – jednog brata od strica koji je mlad umro zbog bolesti, a drugog koji je stradao u nesreći. Cijeli ja sam nestao. Ako je još živ. Ako ga lociraju…” — ove riječi ne izražavaju ljutnju, već duboku tugu i nedostatak izdržljivosti prema povratku brata i sestre.
Nada se pojavila nakon petnaest godina nestanka. Ljubinko, koji je prvobitno bio policajac, dobio je informacije o slučaju koje nije razumio. Objasnili su mu da je Dragoslav osobno posjetio Policijsku upravu u Novom Sadu, zatražio drugu osobnu iskaznicu i prijavio novo prebivalište. Načelnik policije mu je tada pokazao fotografiju, a Ljubinko je bez problema prepoznao brata ili sestru. Taj trenutak rasvijetlio nam je dugu, mračnu priču — dokaz da se naš brat možda sjeća svog prethodnog života ili se možda nalazio u blizini.
Nažalost, kada je Ljubinko došao u policijsku postaju kako bi sačekao Dragoslava, on je već bio otišao. Policajci su mu objasnili da dokumentira jutarnje novine i otišli, ne ostavljajući nikakav trag. Mnogi bi ovo smatrali najvećim gubitkom, gubitkom traženja, gubitkom nade. Međutim, ne i za Ljubinka. Njegov život postao je kontinuirana potraga i pokušaj slaganja fragmenata koji se uvijek pokušavaju spojiti u cjelinu. Svaki podatak, svaki znak života koji se pojavio ili bi se mogao pojaviti, on cijeni. Njegov zahtjev je jasan i dubok: otkriti gdje mu je brat ili sestra ili ga barem još jednom vidjeti.
Ako je Dragoslav još uvijek živ na nepoznatom mjestu i ako čita ove riječi, Ljubinko će ga pozvati da mu se javi. Ako netko prepozna Dragoslava (bilo u gradu, na ulici ili u autobusu), neka ga obavijesti, kaže mu da ima netko kod kuće tko još čeka i vjeruje. Samo da ga promatram i znam da je još živ. Nikada ga ne bih kritizirao. Samo da ga još jednom zagrlim, kaže Ljubinko, punim glasom suosjećanja i nade. U svijetu koji brzo zaboravlja i gdje ljudi lako odustaju jedni od drugih, on i dalje vjeruje – ne u priče, ne u nagađanja, već u krv, u bratsku vezu koja ne podnosi distancu.
Ova priča pokazuje koliko su obitelji duboko pogođene gubitkom, koliko je tugovanje moguće i koliko je ljubav bitna. Često je ta nada ono što ljudima omogućuje da nastave unatoč nedaćama. Ljubinkova neumorna potraga, bratova vjera u njihov povratak, udaljenost i vrijeme između njih, sve nas to uči o vrijednosti obiteljskih veza i o tome da je ljubav veća od udaljenosti i vremena. Gubitak Dragoslava nije samo osobni, već predstavlja i gubitak za naciju u cjelini. To je priča o ljudskoj otpornosti, sposobnosti da sačuva uspomene i spriječi da netko jednostavno postane ime iz prošlosti.
U svakoj Ljubinkinoj riječi krije se bol, ali i neugasivi optimizam — jednog dana moći će se postaviti pitanje: “Gdje si brate moj?” Heh dobiva odgovor koji godinama traži. Kao rezultat toga, u razdoblju kada mnogi ljudi brzo odustaju i zaboravljaju, Ljubinko je i dalje simbol vjere u obiteljskoj ljubavi i progonu. Njegova je pripovijest podsjetnik na važnost spona koje nas vežu i nužnost odgovora, čak i kada ih je vrijeme udaljilo od nas. U njegovim očima, svaki novi dan pruža priliku da krenemo novim putem, da se približimo istini i da se nadamo.
