Možda niste znali ali u svijetu na dnevnoj bazi nestane jako veliki broj ljudi i za većinu njih se nikada ne sazna kakva ih je sudbina snašla. Danas vam donosimo jednu dirljivu priču.
Predstavljam vam potresnu priču Ljubinka Milojkovića iz Zaječara, čovjeka koji je proživio više od četrdeset godina muke i neizvjesnosti zbog nerasvetljenog nestanka brata Dragoslava. Njegova izjava, “Došao me posjetiti u vojsci i nije se vratio kući,” sažima život ispunjen tugom, nadom i neumoljivom potragom za odgovorima. Unatoč 42 godine od posljednjeg susreta, Ljubinko ostaje ustrajan u uvjerenju da njegov brat nije nestao u nedogled; uvjeren je da je Dragoslav živ i da će se jednog dana ponovno spojiti.
- Dragoslav je nestao 1982. nakon posjeta Ljubinka, tada mladog vojnika. Posjet nije nagovijestio nikakvu nadolazeću tragediju; nije bilo rasprava ni neugodnih razgovora. Gledajući unatrag, sve se činilo kao što je uvijek bilo – možda čak i pretjerano mirno, činjenica koja se sada čini gotovo čudnom. “Otišao je bez riječi, bez ikakvog objašnjenja, bez sukoba i pitanja”, prisjeća se Ljubinko. Dragoslav je tog dana otišao od kuće i više se nije vratio, ostavivši za sobom suprugu i dvoje djece, obitelj utopljenu u golemu tamu neizvjesnosti, lišenu odgovora i smisla.
Kako su godine prolazile, njegov brat je bio odsutan. Od tog trenutka Ljubinko je preuzeo odgovornost čuvanja sjećanja i nade u njegov povratak. Njegova nepokolebljiva odlučnost da osigura da njegov brat ne bude zaboravljen postala je ljepilo koje je povezalo cijelu obitelj. Obitelj Milojković prošla je teška vremena; roditelji, koji su nakon Dragoslavova nestanka preuzeli brigu o unucima, nisu dočekali njegov povratak. U međuvremenu, njegova žena, svladana tugom i očajem, sada živi u staračkom domu zbog nesposobnosti da se sama brine o sebi.
Ljubinko se također suočio s gubitkom bliskih članova obitelji – jednog brata, mlade žrtve bolesti, i drugog koji je poginuo u nesreći. “Ja sam jedini ostao. I on. Ako je živ. Ako je negdje…” Ove riječi ne odaju ljutnju, već duboku tugu i nepokolebljivu čežnju za bratovom prisutnošću. Petnaest godina nakon nestanka, Ljubinko je iz policije dobio neočekivanu vijest o Nadi. Obavijestili su ga da je Dragoslav posjetio Policijsku upravu Novi Sad, zatražio promjenu osobne iskaznice i prijavio novu adresu. Pokazavši Ljubinku fotografiju, policijski inspektor odmah je prepoznao njegovog brata.
Ovaj trenutak ponudio je kratkotrajni tračak nade usred duge i mračne priče – dokaz da Dragoslav možda nije potpuno prekinuo veze sa svojom prošlošću i da bi potencijalno mogao biti u blizini. Nažalost, kada je Ljubinko stigao u policijsku stanicu da sačeka bratov povratak, ustanovio je da je Dragoslav već otišao. Policajci su rekli da je ranije tog jutra uzeo svoje dokumente i otišao, ne ostavljajući više traga za sobom. Za mnoge pojedince to bi značilo kraj potrage i kraj nade.
No, za Ljubinka ona predstavlja nešto sasvim drugo. Njegovo postojanje evoluiralo je u beskrajnu potragu, mozaik krhotina koje neumorno pokušava spojiti u kohezivnu cjelinu. Svaki podatak, svaki znak života koji se pojavio ili bi se mogao pojaviti, za njega je od neizmjerne vrijednosti. Njegov je zahtjev izravan i duboko dirljiv: da utvrdi gdje se nalazi njegov brat ili, u najmanju ruku, da se ponovno ujedini s njim. Ako je Dragoslav živ i čita ove riječi, Ljubinka ga poziva da se javi.
Štoviše, ako netko slučajno prepozna Dragoslava – bilo u gradu, bilo na ulici, bilo u autobusu – da prenese poruku da kod kuće postoji netko tko još čeka i vjeruje. “Samo da ga vidim, da potvrdim njegovo postojanje. Ne bih gajio kiv prema njemu. Samo da ga još jednom zagrlim”, govori Ljubinko glasom prožetim nadom i nježnošću. U društvu koje brzo zaboravlja i gdje se pojedinci lako napuštaju jedni druge, on održava svoju vjeru – ne u priče ili nagađanja, već u srž krvi, u bratsku vezu koju nikakva udaljenost ne može prekinuti. Ova priča ilustrira dubok utjecaj koji gubitak može imati na obitelj, ističući prirodu tuge i važnost nade.
Često je ta nada ono što pojedincima omogućuje da ustraju u suočavanju s nevoljama. Ljubinkova nepokolebljiva potraga i vjera da će se njegov brat jednog dana ponovno ujediniti s njima pružaju vrijedne lekcije o snazi obiteljskih veza i trajnoj snazi ljubavi, koja nadilazi vrijeme i udaljenost. Dragoslavov nestanak nije samo osobna tuga; utjelovljuje priču o ljudskoj otpornosti i sposobnosti održavanja pamćenja, osiguravajući da pojedinac ne nestane u mraku poput običnog imena iz povijesti. Svaka Ljubinkova riječ nosi sa sobom skrivenu tugu, ali istovremeno saopćava nepobjedivu nadu – da će jednog dana doći vrijeme kada će moći upitati: “Gdje si, brate moj?” i dobiti dugo očekivani odgovor koji mu je godinama izmicao.
U vremenu u kojem se mnogi pojedinci lako odreknu nade i dopuštaju da budu zaboravljeni, Ljubinko je dokaz otpornosti i nepokolebljive vjere u obiteljsku ljubav. Njegova pripovijest služi kao dirljiv podsjetnik na važnost veza koje nas ujedinjuju i suštinsku prirodu traženja odgovora, čak i kada nam ih vrijeme može oduzeti. Za njega je svaki novi dan prilika da se krene novim putem, da se učini još jedan korak prema istini i da se njeguje nova nada.
