On je poznati glumac i muzičar koji je obilježio psamesete godine na ovim prostorima a i danas ima veliki broj fanova na području bivše države. U jednom intervjuu Đuro je govorio i o privatnom životu.
Branko Đurić, poznatiji kao Đuro i istaknuti glumac čuvenog sarajevskog humorističnog ansambla “Nadrealisti”, gostovao je na Prvoj televiziji. U kratkom razgovoru s voditeljem iznio je svoja razmišljanja o svojoj karijeri, životnim iskustvima i izazovnim godinama rata. Posebno su dojmljive bile njegove primjedbe o podjelama ljudi i društva, ističući da nikada nije kategorizirao pojedince po nacionalnoj pripadnosti, koju smatra najglupljim kriterijem za bilo kakav oblik podjele.
Tijekom intervjua Đuro se osvrnuo na početak rata, razdoblje koje je za brojne pojedince bilo duboko izazovno i traumatično, kao i na njegov angažman u grupi “Nadrealisti” tih godina. Kroz rad u “Nadrealistima” Đuro i njegovi vršnjaci često su se humorom suočavali sa stvarnošću, proizvodeći satiru koja je odražavala političku i društvenu klimu toga doba. Rat je Đuru, kao i mnoge njegove suradnike, doveo u situaciju da moraju promišljati o svojim društvenim ulogama i razmišljati kako nastaviti s radom u takvim uvjetima.
Ključno pitanje koje se postavilo tijekom intervjua bilo je zašto se Đuro odlučio preseliti u Sloveniju umjesto u drugu državu, napustivši Bosnu i Hercegovinu. Pojasnio je da Slovenija za njega ima smisla iz više razloga. Prvo, njegova supruga Tanja Ribič je iz Slovenije, koja im je pružila postojeće obiteljske veze i podršku. Drugo, u usporedbi s drugim narodima koji su nekoć činili Jugoslaviju, Slovenija je bila relativno stabilna, već je izašla iz ratne zone i pružala više mogućnosti za normalan život i karijeru.
Njegova odluka da ode nije bila vođena samo željom da pobjegne od sukoba, već i potrebom za sigurnošću i stabilnošću za sebe i svoju obitelj. Đuro je priznao da je odlazak iz voljenog Sarajeva, grada u kojem je izgradio značajan dio svoje karijere, bio izazovna odluka. Međutim, istaknuo je kako je to bio nužan izbor s obzirom na okolnosti. Napomenuo je i kako, iako živi i radi u Sloveniji, ostaje vezan uz svoje korijene, te često posjećuje Bosnu i Hercegovinu kako bi se vidio s prijateljima, obitelji i brojnim obožavateljima.
Đuro je kroz svoju umjetnost i humor dosljedno nastojao ujediniti ljude i umanjiti podjele, što je filozofija koja se očituje u njegovom pristupu nekategorizaciji pojedinaca po nacionalnosti. U “Nadrealistima” igrao je ulogu koja je utjelovila ovu misiju – izazivajući stereotipe i uklanjajući barijere među različitim narodima bivše Jugoslavije, koristeći humor kao sredstvo za promicanje tolerancije i razumijevanja.
Njegova uspješna karijera nastavila se i nakon preseljenja u Sloveniju, gdje se bavio raznim filmskim i televizijskim pothvatima. Ipak, Đuro je ostao prisutan na cijelom području bivše Jugoslavije, gdje ga javnost doživljava kao simbol zajedništva i bezbrižnog pogleda na životne teškoće.
Nakon početnih neuspješnih pokušaja upisa na Akademiju, Đuro je postao dio mladenačkog kolektiva iz Sarajeva, gdje su pokrenuli “Top listu”. U tom periodu vodila je petnaestominutnu emisiju koja je emitirana u tjednoj emisiji „Priče i muzika subotom“ na Radio Sarajevu. Po ulasku na Akademiju pojavljuje se u raznim reklamama koje reklamiraju turizam i piće. Dok je pohađao Akademiju, pridružio se humorističnoj seriji “Audicija” 1985. godine.
- U ovoj seriji studenti su nastupali i prikazivali svoje audicije za upis na Akademiju. Sljedeće, 1986. godine dobiva glavnu ulogu u seriji “Ovo malo duše. Njegova početna uloga u značajnijem projektu bila je uloga sporednog lika u filmu “Hanging House” iz 1988. godine. Tijekom ostatka 1980-ih pojavio se u filmovima “Kuduz” i “Kako je propao rokenrol”. Od 2000. godine do danas pojavio se u poznatim filmovima kao što su “Ničija zemlja”, “U zemlji krvi i meda” i “Kajmak i marmelada”, a sve ih je i režirao.
