Kada ljudi obole i dođu u situaciju da zavise od tuđe pomoći ta situacija nije nimalo ugodna ni njima a ni njihovim najbližima. Neki bolesnici godinama budu prikovani za krevet a danas vam donosimo jednu istinitu priču na ovu temu.
Brojni se pojedinci susreću s teškom dilemom kada se njihovi stariji ili bolesni rođaci počnu oslanjati na vanjsku pomoć – trebaju li pružiti optimalnu njegu smještajem u starački dom ili se odlučiti za kućnu njegu, unatoč povezanom umoru i ograničenim resursima. Brojni pojedinci otkrivaju da odabir specijalizirane ustanove njihovim voljenima pruža dostojanstvo i duševni mir u trenucima kada se ne mogu brinuti sami o sebi, čime obiteljima omogućavaju očuvanje energije i emocionalne ravnoteže neophodne za svakodnevni život.
- U mladosti sam bio izložen narativima koji su naglašavali nepokolebljivu snagu i predanost obitelji moje tete Duške; bila je žena koja je davala prednost svojim voljenima i ostala odlučna u suočavanju s vanjskim mišljenjima. Unatoč tome, kad se njezin suprug teško razbolio i izgubio pokretljivost, moja je teta odlučila da ga ne pošalje na njegu, što je opcija za koju je smatrala neprihvatljivom, i preuzela je punu odgovornost da mu pruži nužnu pomoć koja mu je bila potrebna. U njezinu se srcu pojavio sukob između ljubavi i osjećaja obveze prema njezinu mužu, popraćen tjeskobom u vezi s percepcijama drugih.
Teta je smatrala da bi njegovo povjeravanje ustanovi za skrb predstavljalo izdaju čovjeka s kojim je dijelila život, što ju je navelo da preuzme sve odgovornosti vezane uz brigu o nepokretnoj osobi. Unatoč pokušajima njezine obitelji da ublaži njezin teret i vlastitu duboku iscrpljenost, nije mogla pobjeći od brige “što će drugi misliti” ako ga odluči smjestiti u dom. Ova bojazan, zajedno s njezinom nespremnošću da prihvati bilo kakav oblik predaha, rezultirala je teškim godinama za nju i ostavila trajan utjecaj na sve nas. Moja se teta odlučila protiv primanja svog muža u ustanovu za skrb.
Tijekom godina suočavali su se s poteškoćama povezanima s njegovim sve lošijim zdravljem, no prethodna godina pokazala se posebno izazovnom. Njegovo se stanje pogoršalo do te mjere da je postao potpuno nepokretan, vezan za krevet i oslanjao se na potporu drugih. U početku je moja teta vjerovala da se svi izazovi mogu riješiti unutar utočišta njihovog doma, okruženi intimnošću njihovog zajedničkog prostora i udobnošću života koji su zajedno izgradili. Međutim, kako je vrijeme odmicalo, postajalo je sve očitije koliko je situacija postala iscrpljujuća.
Osim što su mu često mijenjali pelene tijekom dana, davali mu slamku meku hranu i stalno ga postavljali u položaj kako bi spriječili bolne dekubituse, činilo se da održavaju krhku ravnotežu između empatije i osjećaja preopterećenosti. Članovi obitelji, poput moje majke, moje tete i raznih bliskih rođaka, izmjenjivali su se u pružanju skrbi, uspješno usklađujući svoje profesionalne obveze, obiteljske dužnosti i rigorozne svakodnevne obveze povezane s njegom. U nastojanju da se smanji opterećenje zaposlena je medicinska sestra koja je nekoliko puta tjedno pomagala u zahtjevnijim elementima njege.
Ipak, najveći teret bio je na mojoj teti. Promatrala je polagano pogoršanje svog supruga, prepoznajući kako ga je bolest promijenila i potaknula rastuću razdvojenost među njima. Koncept doma bio je krajnje nepodnošljiv za tetu, koja je opetovano izrazila svoju zabrinutost, pitajući: “Što će ljudi misliti ako ga smjestimo tamo, kad on nema nikog drugog?” Ispod ovog naizgled jednostavnog pitanja ležao je buran sukob u njoj – mješavina tjeskobe u vezi s društvenim osudama i straha da bi je drugi mogli doživjeti kao da je napustila čovjeka s kojim je dijelila život.
Sama pomisao da bi netko mogao ustvrditi da je svog muža, svoj izvor snage, smjestila u ustanovu za njegu, za nju je bila ogromna. Bilo je nepodnošljivo razmišljati o tome da bi je drugi mogli gledati kao hladnu i nezahvalnu osobu. U posljednjim mjesecima, moja je teta, zajedno s nama ostalima, bila dovedena do svojih krajnjih granica. Bilo je večeri kad joj je bilo teško doći do odmora, izmučena i umorna, ali i opterećena krivnjom. Svjesna da je vremena njezina supruga sve manje i da će uskoro stići olakšanje za sve uključene, uhvatila se ukoštac sa svojim emocijama.
Samo nekoliko dana prije njezine smrti, njezin je ujak dao izjavu koja potiče na razmišljanje: “Duška, ako brineš o meni tijekom moje bolesti, postoji mogućnost da se i ti razboliš; molim te ne dopusti da mi briga natjera suze na oči.” Nakon njegove smrti, osjetila je duboko i neobjašnjivo olakšanje – proizašlo iz spoznaje da se ni on, ni ona, ni njihova obitelj neće suočiti s dodatnom patnjom. Nakon njegove smrti, činilo se da je otkrila osjećaj mira.
Unatoč tome, kasnije se razboljela i posvetila ostatak života istraživanju i testiranju. Unatoč tome, tvrdi da ne žali i da bi se jednom odlučila za isti put više. Na kraju je nastavila pokušavati uvjeriti samu sebe da su njezini postupci bili opravdani. Ipak, na dubljoj razini, priznala je da njihove odluke nije oblikovao samo on, već i tihi, nepriznati nadzor društva.
