Svima nama se u životu dešavaju kako lijepe tako i ružne stvari ali ima i pojedinaca kojima ništa ne ide od ruke i uvijek su nesretni. Tada je običaj da se kaže kao da ih je neko ukleo.
Često pojedinci vjeruju da su prokleti kada stvari krenu po zlu. Iza ove rečenice krije se osjećaj nemoći pred nizom neugodnih događaja i neuspjeha. Međutim, pravoslavna vjera promiče drugačiji pristup: tišinu. Ovo nije bijeg od samih problema, niti pasivno stanje, već prije stanje duhovne svijesti i stabilnosti, stanje srca koje uključuje podlaganje Bogu i gledanje svijeta kroz prizmu kršćanina, njegovih voljenih ili okolnosti. Miroljubiva osoba ne pokušava dokazati svoju vrijednost, ne opterećuje druge, niti traži odobravanje drugih, zna da je prava moć u Bogu, a ne u ljudskoj vladavini. Koji je cilj postizanja smirenosti?
- Jer u njoj se časti ponos, izvor mnogih zločina. Kada je srce mirno, čovjek nije u stanju odgovoriti na provokacije, nije u stanju gubiti vrijeme na mišljenja drugih, nije u stanju ratovati s ljudima – njegova je sigurnost u Bogu. U tom stanju, on shvaća da mu nitko zapravo ne može nauditi ako se slijedi Božje dobronamjerno pravilo; čak i ako se kazna čini pretjeranom, ona je još uvijek u skladu s Božjim planom za dušu. To je razlog zašto sveti oci smatraju poniznost “nepobjedivim” oružjem: ne zato što će uništiti protivnika, nego zato što će ga razoružati.
U prisustvu istinske poniznosti, spor se rješava, uvreda se poništava, a sukob se pretplaćuje. Poniznost nije slabost: umjesto toga, to je sposobnost da razumijemo sebe, da kontroliramo svoje emocije i da budemo skromni. Biblijske upute su specifične u pogledu toga kako spriječiti psovke, štetne riječi i duhovnu štetu. Zaštita se ne postiže “protunapadom”, već životom u Božjoj naklonosti i primanjem duhovnih uputa. Najjači štit je vjera, molitva, oproštenje i slavljenje onih koji nas kritiziraju, kao i život u Kristu. U ovom kontekstu, prokletstvo se ne može prihvatiti: srce se pretvara u tlo natopljeno milosrđem. Prvi korak je vjera u Boga i povjerenje.
Psalmist kaže: “Tko se oslanja na Boga, sličan je sionskoj gori koja se nikada neće pomaknuti.” Osoba koja vjeruje u Boga kao svog upravitelja razumije da je nijedna kazna ne može pokolebati, osim ako to Bog ne dopusti. Ova pouzdana vjera ne poriče bol ili iskušenja, umjesto toga, ona umanjuje njihovu sposobnost da nas slome. Drugi korak je molitva: “Izbavi nas od zla”, upućuje nas Gospodin u molitvi Oče naš. Stalno vraćanje Bogu, bilo u psalmima ili u jednostavnim osobnim izjavama, stvara duhovnu obranu i vraća srce u miran ritam.
U molitvi nas ne podupire strah, nego nada, a kad ima nade, strah se topi. Treći korak je umjesto toga proklinjati nego blagoslivljati. Apostol Pavao kaže: Blagoslivljajte one koji vas progone, blagoslivljajte ih i ne proklinjite ih. Time se prekida lanac zla: ne uzvraćamo zlom za zlo, ne uvećavamo tamu, već svjetlom gasimo plamen. To se ne smatra slabošću, već oblikom duhovne hrabrosti koja bira najbolje nad najtežim. Četvrti stup je oprost i ispovijed. Ako se u našem životu dogodio prijestup koji je povezan s nama, iskreno oproštenje skida teret i daje nam ulazak u nebo: “ako priznamo svoje pogreške, on je vjeran i pravedan da nam oprosti.” Pokajanje nije samo žaljenje, već promjena mišljenja – pomak prema dobru. Peti stup je obredni i vjerski život.
Sudjelovanje u obredu, pričest i susret s Bogom u crkvi povećavaju našu unutarnju obranu. Tajne nisu čarobne ceremonije, već susret ljubavi, kada smo povezani s Kristom, nasilju i zlobi nema mjesta u našim životima. Šesti put je miran život pun ljubavi. “potpuna ljubav ulijeva povjerenje.” Srce koje pokušava živjeti sklad, oprost i suosjećanje teško će gajiti mržnju i inat. Ljubav nas “stavlja” u poziciju koja omogućuje drugima da budu popustljiviji i da nas uzimaju u obzir. Čini se da je u cijeloj ovoj stvari smirenost ključna riječ: to nije ukrasni atribut, već duhovna strategija preživljavanja. Miroljubiva osoba svjesna je potrebe izbjegavanja sukoba, umjesto toga traži unutarnji sklad.
Neki se uspjesi ne mjere količinom dobivenog pljeska, već se mjere postignutim stupnjem smirenosti. Ako vas ljudi nazivaju prokletim jer su problemi povezani s vama, nemojte tražiti protuprokletstvo, umjesto toga, usredotočite se na svoju vjeru, njegujte molitvu, blagoslivljajte i povećajte svoje znanje o otajstvima Crkve. Tako ćete imati mir i sačuvati ljubav. Tada će čak i nedaće postati učitelji, a ne zločinci.
U konačnici, smirenost ne uklanja križ, ali omogućuje podnošljivije iskustvo. Pun je i Božje moći i vašeg nedostatka moći; također je pun Božje utjehe i suza. U tom skladu čovjek prestaje pitati “čiji me prokleo?” i umjesto toga se usredotočuje na jedinu stvar koja uistinu može rastjerati prokletstvo: Kristov život, gdje svaka riječ zla nije u stanju odoljeti snazi milosti koje sve preobražavaju.
