U današnjem članku vam pišemo na temu osjećaja nezadovoljstva koji se kod nekih ljudi zadržava mnogo duže nego što bi trebalo. Saznajte…
Riječ je o stanju koje često ne dolazi samo iz okolnosti, nego iz načina na koji čovjek gleda sebe, druge i život oko sebe.
Mnogi ljudi barem jednom u životu osjete da im nešto nedostaje, čak i kada naizgled imaju dovoljno razloga da budu zadovoljni.
Nekima se takvi trenuci javljaju povremeno, dok se kod drugih pretvore u trajni obrazac razmišljanja. Upravo tada nezadovoljstvo prestaje biti prolazno raspoloženje i postaje način na koji osoba doživljava svakodnevicu.
- Važno je razumjeti da nije svaka tuga znak problema. Svi imaju dane kada su umorni, razočarani ili bezvoljni. To je normalan dio života. Međutim, kada neko stalno vidi samo ono što ne valja, kada brzo zaboravlja lijepe trenutke i uporno se vraća greškama i razočarenjima, tada je riječ o nečemu dubljem. Negativan pogled na život može postati navika koju čovjek više ni ne primjećuje.
Takve osobe često ne uživaju ni u vlastitim uspjesima. Čak i kada im se desi nešto dobro, to kratko traje, jer njihov um vrlo brzo pronađe novu brigu, novi problem ili razlog za sumnju. Jedna loša rečenica može im pokvariti cijeli dan, dok deset lijepih riječi ostanu u sjeni. Na taj način, mozak kao da se sam podešava da traži ono što boli, umjesto onoga što umiruje.
Psihologija objašnjava da u tome veliku ulogu ima takozvani negativni filter. To je obrazac u kojem osoba instinktivno primjećuje ono što je loše, opasno ili zabrinjavajuće. Nekada je takav mehanizam pomagao čovjeku da preživi, jer je morao brzo uočiti prijetnju. Danas, međutim, taj isti mehanizam može postati teret. Um tada više ne štiti čovjeka, nego ga iscrpljuje.
Kada negativni filter preuzme kontrolu, osoba počinje vjerovati da je život niz problema koje je nemoguće izbjeći. Tada svaka sitnica postaje potvrda da ništa nije kako treba. Ako nešto ne uspije, to nije samo jedan loš trenutak, nego dokaz da “uvijek sve krene po zlu”. Upravo takvo tumačenje događaja čovjeka uvlači u začarani krug nezadovoljstva.
- Korijen ovakvog načina razmišljanja često se nalazi mnogo ranije nego što ljudi misle. Djetinjstvo i okruženje u kojem je neko odrastao mogu ostaviti dubok trag. Ako je osoba često slušala kritike, ako joj je nedostajalo podrške ili je stalno imala osjećaj da nije dovoljno dobra, vrlo lako razvije unutrašnji glas koji je i kasnije prati kroz život. Taj glas ne prestaje kada dijete odraste. On samo mijenja oblik i nastavlja šaptati da nije dovoljno vrijedna, dovoljno sposobna ili dovoljno voljena.
Taj unutrašnji kritičar zna biti mnogo suroviji od bilo koga izvana. On čovjeku ne dopušta da se opusti ni kada postigne nešto važno. Uvijek pronalazi razlog da umanji trud, uspjeh ili radost. Zbog toga mnogi ljudi djeluju kao da su stalno nezadovoljni, a zapravo vode tihu borbu sa sobom.
Savremeni način života dodatno pogoršava ovaj problem. Društvene mreže su stvorile prostor u kojem se ljudi svakodnevno porede s drugima. Gledaju tuđe osmijehe, putovanja, uspjehe, veze i porodice, pa nesvjesno počnu vjerovati da svima ide bolje nego njima. Iako je jasno da internet prikazuje samo dio stvarnosti, osjećaj manje vrijednosti lako se uvuče u svakodnevne misli. Poređenje s drugima postaje zamka iz koje je teško izaći.
Kada čovjek često misli da drugi žive bolje, sretnije i uspješnije, počinje zanemarivati ono što ima. Umjesto da prepozna vlastite male pobjede, on gleda tuđe istaknute trenutke i osjeća da stalno zaostaje. Tako nastaje osjećaj da nikada nije dovoljno dobro, čak ni kada u stvarnosti jeste.
- Na sve to nadovezuju se i uvjerenja koja ljudi sami stvaraju o sebi. Ako neko duboko vjeruje da nije vrijedan ljubavi, da ga uvijek čeka razočarenje ili da nema kontrolu nad svojim životom, onda će i lijepe prilike doživljavati sa sumnjom. Čak i kada mu se otvore vrata nečeg dobrog, on će često sam sebe zaustaviti, jer ne vjeruje da to zaslužuje. Način na koji čovjek tumači život postaje važniji od samih događaja.
U tome i jeste srž problema. Dvoje ljudi mogu proći kroz istu situaciju, a da je dožive potpuno drugačije. Jedan će iz teškog trenutka izvući pouku i krenuti dalje, dok će drugi u tome vidjeti potvrdu da mu život stalno okreće leđa. Nije presudno samo ono što se dešava, nego kako se to doživljava iznutra.
Dobra vijest je da se ovakav obrazac može mijenjati. Ne brzo, ne preko noći, ali može. Prvi korak je da osoba počne prepoznavati vlastite misli. Kada uhvati sebe da automatski ide prema najgorem zaključku, važno je zastati i zapitati se da li je to zaista istina ili je samo stara navika uma. Takvo zaustavljanje misli nije lako, ali je početak promjene.
- Mnogo može pomoći i vraćanje pažnje na sadašnji trenutak. Kada čovjek nauči da bude prisutan u onome što radi, um manje luta prema brigama i zamišljenim katastrofama. Pored toga, korisno je svjesno mijenjati rečenice koje sebi govori. Umjesto “meni se uvijek dešava loše”, zdravije je reći “ovo je težak trenutak, ali ne određuje cijeli moj život”. Takve male promjene u jeziku vremenom mijenjaju i unutrašnji osjećaj.
