Staza iznad Velebita bila je tiha na onaj način koji ne smiruje, već upozorava. Kamen pod nogama bio je hladan i oštar, a vjetar je nosio miris borovine pomiješan s nečim teškim, gotovo metalnim…..
Marija Marić hodala je oprezno, svjesna svake godine svojih šezdeset i dvije, ali i odlučna da ovo putovanje ipak znači novi početak.
Vjerovala je da tri dana u planini mogu popraviti ono što mjeseci šutnje i gorčine nisu uspjeli.
Ivan, njen muž, hodao je ispred nje, uspravnih leđa, kao da godinama nosi isti teret, ali ga nikada ne spušta. Iza njih su išli Luka i Petra. Sin i snaha. Ljudi koje je Marija nekada gledala s ponosom, a posljednjih mjeseci s nelagodom koju nije znala objasniti.
Sve se dogodilo prebrzo da bi razum imalo vremena reagovati.
Marija je osjetila snažan udarac u leđa, kao da ju je neko gurnuo s jasnom namjerom. Istog trena Ivan je izgubio ravnotežu. Nije bilo povika, nije bilo panike. Samo tišina i hladna odlučnost. Svijet se preokrenuo. Staza je nestala, nebo je skliznulo u stranu, a tijelo je izgubilo oslonac.
- Pad nije bio dug, ali je bio brutalan. Grane su joj parale kožu, zrak joj je izlazio iz pluća u kratkim, bolnim naletima. Zaustavili su se na uskoj stijeni nekoliko metara ispod staze. Marija je osjetila oštar bol u nozi i toplotu krvi koja joj se slijevala niz obraz. Negdje pored nje, Ivan je teško disao, a zatim utihnuo.
Iznad njih su se čuli koraci. Brzi. Uznemireni, ali ne panični. Petrin glas, zadihan, ali hladan, probio se kroz zrak: „Ovo niko ne može preživjeti.“ Zatim su se koraci udaljili. Tišina se vratila, teža nego prije.
Marija je pokušala da se pomakne, ali Ivanova ruka stegnula je njenu s nevjerovatnom snagom. Njegove usne bile su tik uz njeno uho.
„Ne miči se“, šapnuo je. „Pravi se mrtva.“
Vrijeme se rastegnulo. Sekunde su bile dugačke kao minute. Bol je pulsirala, ali strah je bio jači. Kada je Ivan konačno pomaknuo glavu, lice mu je bilo prekriveno krvlju, ali oči su mu bile bistre, previše bistre za čovjeka koji je upravo preživio pad.
„Moraš znati istinu“, rekao je tiho.
Marija je htjela da ga prekine, da mu kaže da čuva snagu, ali riječi nisu izlazile. Samo je slušala.
„Ovo nije bio trenutak ludila“, nastavio je. „Isplanirali su sve.“
- Srce joj je udaralo kao da će probiti rebra. Ivan je progutao knedlu, a glas mu je zadrhtao, ne od bola, već od nečega dubljeg.
„Čuo sam ih prije nekoliko sedmica. Luka je u dugovima. Velikim. Kocka, loše investicije, računi koje nije mogao pokriti. Petra mu je rekla da bi sve bilo riješeno ako nas dvoje nestanemo. Osiguranje, kuća, fond. Sve bi im pripalo odmah, ako izgleda kao nesreća.“
Marija je zurila u njega, tijelo joj je bilo ukočeno, ali um je radio grozničavo.
„Zašto mi nisi rekao?“ prošaptala je.
Ivan je zatvorio oči. „Jer to nije bilo najgore.“
Udahnuo je duboko, kao da se sprema da izgovori nešto što ga je godinama gušilo.
„Luka nije moj sin.“
Te riječi su bile teže od pada. Planina oko njih odjednom je djelovala nestvarno, kao kulisa koja se može srušiti svakog trenutka. Marija je osjetila kako joj se hladnoća širi tijelom, ali nije stigla ništa pitati.
- Negdje iznad njih, začuli su se glasovi. Drugi planinari. Smijeh. Koraci koji su se približavali.
Ivan je ponovo stegnuo njenu ruku.
„To nisu jedini“, šapnuo je. „Ako vide da smo živi… vratit će se.“
Marija je zatvorila oči, zadržala dah i pustila da joj tijelo ponovo postane nepomično. Krv joj je i dalje tekla niz sljepoočnicu, ali sada je znala da bol nije najveći problem.
Najopasniji dio ove planine bio je iznad njih-.
