U današnjem članku prisjećamo se emotivne priče o Halidu Bešliću, čovjeku koji je ostavio dubok trag ne samo u muzici, već i u srcima ljudi. …..
Njegova životna putanja pokazuje da prava veličina ne leži u slavi, već u dobroti i spremnosti da pomogne drugima. Među brojnim pričama koje se prepričavaju o njegovom karakteru, jedna je posebno upečatljiva – ona iz snježnih zimskih dana podno Romanije, kada je Halid ponudio svojim komšijama da im pošalje helikopter s hranom.
- Priču je u svom putopisu zabilježio pisac Josip Mlakić, a ispričao ju je mještanin Pero Budeša, koji i danas živi u Halidovom zaseoku Vrapci. „A Halid… čovjek i po, kažem ti! Neke godine snijeg nas zatrpa, zna ga biti i po dva metra. Zove Halid odnekud, iz Njemačke ili Austrije: ‘Pero, imate l’ šta jest’? Mogu ja zamoliti da podignu helikopter, da vam izbace šta treba, samo reci!’ Ljudina, eto ti!“, prisjetio se Pero.
Ta jednostavna rečenica najbolje oslikava Halida – čovjeka iz naroda koji nije zaboravio svoj kraj ni u trenucima najveće slave. Selo Knežina, smješteno podno Romanije, često je zimi znalo biti odsječeno od svijeta. Upravo tada, mještani kažu, Halid je pokazivao svoje pravo lice – skromnog i velikodušnog čovjeka, koji se nikada nije stidio mjesta gdje je odrastao.
- Njegov otac, Mujo Bešlić, bio je zidar i čovjek koji je vrijednim rukama gradio svoj život. Pero Budeša se prisjetio kako mu je Mujo pomagao zidati kuću, učeći ga svakom zanatu. „U toj kući se i mali Halid prvi put zaplakao, a činilo se da je odmah raširio ruke i zapjevao“, kazao je kroz osmijeh. Halid je ponosno isticao svoje korijene i uvijek se vraćao na livade gdje se kao dječak igrao i pjevao, noseći u sebi duh tog kraja.
Za svoje mještane nikada nije bio samo zvijezda. Bio je njihov Halid – isti onaj momak iz Knežine, koji je donosio poklone, raspitivao se za zdravlje i pomagao bez pompe. Ljudi su ga doživljavali kao komšiju i prijatelja, a ne kao legendarnog pjevača. Upravo ta bliskost sa običnim ljudima učinila ga je jedinstvenim.
- Njegova humanost posebno je došla do izražaja u teškim vremenima. Tokom rata, kada su mnogi tražili spas izvan granica, Halid je u svom stanu u Stuttgartu primio dvadesetak izbjeglica. Kako je posvjedočio Sejo Sexon, malo ko bi to učinio bez interesa ili želje za medijskom pažnjom. Halid je to činio iz čiste ljudskosti, vjerujući da čovjek čovjeku uvijek treba biti oslonac.
Godinama kasnije, 2014, Bosnu i Hercegovinu pogodile su katastrofalne poplave. Hiljade ljudi ostalo je bez krova nad glavom. Halid tada nije razmišljao dugo – otvorio je vrata svog motela „Bešlić“ u Semizovcu i smjestio ljude kojima je trebala pomoć. „Nek’ se ljudi smjeste, imaju gdje prespavati, sve ćemo riješiti“, bile su njegove riječi. Nije to govorio kao poznati pjevač, već kao čovjek koji razumije bol i nevolju.
- Njegove priče nisu vezane samo za muziku i reflektore. Čak i kada bi svjetla pozornice utihnula, njegova svjetlost je ostajala kroz djela i postupke. Zbog toga nije iznenađenje što je načelnik Sokoca najavio da će u Knežini biti podignut spomenik u njegovu čast. „Dosta je pomagao ljudima ovog kraja, zaslužuje da mu se Knežina oduži“, rekao je načelnik.
Ta inicijativa pokazuje koliko je bio važan svom narodu. Halid nije bio samo glas generacije, bio je glas dobrote, poštenja i ljudskosti. Njegova pjesma bila je produžetak njegove ličnosti – iskrene, jednostavne i tople. Pjevao je o ljubavi, nostalgiji, rodnom kraju, a svaka riječ nosila je dio njegove životne priče.
- Priče poput one o helikopteru i snijegom zatrpanim selima, ili o poplavama i otvorenim vratima njegovog motela, podsjećaju nas da je Halid bio mnogo više od izvođača. Bio je čovjek koji nije zaboravio odakle potječe, koji je pomagao bez pitanja i koji je znao da je najveća vrijednost – ostati čovjek.
Na kraju, kada se govori o Halidu Bešliću, ne spominju se samo njegovi koncerti, nagrade ili ploče koje je prodao. Spominju se osmijesi koje je darovao, suze koje je obrisao i vrata koja je otvorio onima kojima je to bilo najpotrebnije. Njegova priča uči da istinski uspjeh nije u bogatstvu ni slavi, već u dobroti koju ostavljamo iza sebe.
