U Bosni i Hercegovini žive tri konstitutivna naroda a političke vođe svako malo izazvaju međunacionalne tenzije svojim djelovanjem i govorima. S druge strane obični ljudi u većini slučajeva nemaju međusobnih problema.
Bijeljina, smještena u sjeveroistočnom dijelu Bosne i Hercegovine u blizini granice sa Srbijom, ima duboko povijesno i kulturno nasljeđe. Kao jedno od istaknutih urbanih središta u okviru entiteta Republika Srpska, ovaj grad je pozicioniran uz obalu rijeke Drine, što je bilo ključno za oblikovanje njegovog ekonomskog rasta i društvenih interakcija. Međutim, tijekom 1990-ih Bijeljina je postala bojno polje, što je dovelo do sukoba koji su nepovratno promijenili kako njen krajolik, tako i živote njenih stanovnika.
- Bijeljinu, koja je nekada bila svjetionik zajedništva i multikulturalnog sklada, 1992. godine zahvatio je rat. Grad, koji je prije bio obilježen mirom i druženjem, podlegao je atmosferi straha i neizvjesnosti. U ovo burno vrijeme mnoge su obitelji, uključujući i moju, bile prisiljene napustiti svoje domove. Ostavili smo sve što smo znali iza sebe, neizvjesni kada ćemo se, pa čak i hoćemo li se ikada moći vratiti. Razrada Kako se sukob zaoštravao, osjećaj jedinstva počeo je nestajati.
Pojedinci koji su ranije dijelili iste ulice, surađivali u svojim profesijama i zajedno slavili praznike postajali su sve nepovjerljiviji jedni prema drugima. Širilo se ozračje nepovjerenja praćeno uvijek prisutnim osjećajem nesigurnosti. Moja se obitelj našla pred izazovnim izborom: napustiti domovinu i uputiti se u neizvjesnu budućnost. Kao izbjeglice stigli smo u Njemačku, narod koji nam je pružio utočište. Iako smo cijenili priliku da preživimo i započnemo novo poglavlje u našim životima, osjećaj čežnje za domom je ostao.
Glavni izazovi s kojima se suočavaju uključuju: Prilagodba na drugi jezik i kulturu znači gubljenje kontakta s prijateljima i obitelji, popraćena stalnom brigom za dobrobit onih koji su ostavljeni. Postoji stalna neizvjesnost oko potencijala za povratak, a svaki dan koji prolazi služi kao dirljiv podsjetnik na našu udaljenost od našeg pravog doma. Umjesto toga, razvili smo novu otpornost i zadržali vjeru i nadu u eventualnu priliku za povratak. Kako je ratni žar počeo da jenjava u osvit dvijetisućitih, donijeli smo odluku da se vratimo u Bijeljinu.
Neizvjesnost je visjela nad nama – hoće li grad priznati našu prisutnost, hoće li nam biti dopušteno da vratimo svoj dom i kako će nas primiti oni koji trenutno tamo žive? Međutim, stvarnost s kojom smo se suočili bila je znatno drugačija od naših očekivanja. Po dolasku u našu rezidenciju naišli smo na prizor koji nas je istovremeno zaprepastio i uznemirio. Kuća je ostala dobro očuvana i bila je još elegantnije uređena nego što smo je pamtili; međutim, pred njim je stajao nepoznat čovjek.
Upitom o njegovom identitetu saznali smo da je riječ o izbjeglici iz Tuzle, kojoj je kuća privremeno dodijeljena tijekom godina sukoba. Očekujući moguće komplikacije, a možda čak i neprijateljski prijem, susreli smo se s nepredviđenom pojavom – čovjek se odmah dobrovoljno javio da napusti prostor. Pokazujući iznimnu ljudskost i empatiju, učinio je to bez ikakvih sporova i pravnih sukoba. Taj trenutak nije značio samo povratak kući, već i početak novog prijateljstva. Umjesto animoziteta i predrasuda, bilo je poštovanja i solidarnosti.
Izbjeglica iz Tuzle i mi, koji smo prethodno bili prisiljeni napustiti svoj dom, otkrili smo zajednički jezik i sudbinu. Ne samo da je naše prebivalište fizički izdržalo, nego se pojavilo i kao simbol pomirenja. Nastavljamo njegovati prijateljstvo s obitelji koja je kratko boravila u našem domu, pokazujući da je itekako moguće prevladati prošlost i njegovati nove odnose. Bijeljina se od mirnog grada pretvorila u mjesto nemira, primoravši brojne pojedince, uključujući i moju obitelj, da potraže utočište negdje drugdje. Dok nam je Njemačka pružala utočište, osjećaj pripadnosti ostao je bitno vezan za našu domovinu.
Kuću iz koje smo otišli održavala je, a zatim uselila druga izbjeglička obitelj, što je rezultiralo neočekivanim okolnostima. Umjesto sukoba, našli smo se u središtu solidarnosti i druženja. Naš narativ ne obuhvaća samo temu rata, već i potencijal za pozitivne ishode koji proizlaze iz njega – konkretno, prilike za ponovno povezivanje i pomirenje. Narativ o Bijeljini, koji uključuje teme rata i povratka, nadilazi iskustva moje obitelji; rezonira s putovanjima brojnih pojedinaca koji su doživjeli egzil i naknadni povratak. U prostoru između razmišljanja o prošlosti i stremljenja prema budućnosti, otkrili smo potencijal za prevladavanje razlika i stvaranje nečeg novog.
Dok rat rezultira pustošenjem, snaga ljudskog suosjećanja i jedinstva može ga nadvladati. Prijateljstvo se može roditi iz neprijateljstva, a nove prilike iz gubitka. Na kraju dana, ono što traje nije samo cigla, već dom bogat sjećanjima, ljubavlju i zajedništvom. I sada dok hodam ulicama Bijeljine osjećam duboku povezanost ne samo sa ovim gradom već i sa njegovim stanovnicima koji su pred nedaćama odabrali humanost umjesto podjela i prijateljstvo umjesto neprijateljstva.
