Nesvakidašnje putovanje panonskog pomorca i njegove nekonvencionalne životne odluke ilustrirat će važnost praćenja vlastitog srca u svim aspektima života. Đorđe Balašević je čitav svoj život proživeo u svom rodnom Novom Sadu, smješten unutar porodične kuće u Ulici Jovana Cvijića. Fascinantna karakteristika njegove porodične genealogije očituje se u postupnom dodavanju slova uz njegovo prezime s prolaskom svake generacije, što je na koncu rezultiralo njegovim konačnim oblikom, Balašević.Prisjećajući se svojih ranih godina, nadareni umjetnik dijeli priču o svom djedu, Đorđu Balašu, koji je snažno njegovao pravoslavna uvjerenja. Djed je bio zabrinut da obitelj neće primiti sakrament pomazanja, pa je, suočen s turbulentnim vremenima 1941. godine, odlučio posjetiti općinu, platiti simboličnu članarinu i konačno promijeniti prezime u Balašević. Važno je napomenuti da je otac umjetnika prvotno nosio prezime Balašev, zbog čega je umjetnikovo izvorno prezime bilo Balašević. Danas je to prezime relativno rijetko, posebno u obodima Homoljskih planina, ali umjetnik smatra da svi dijelimo zajedničke korijene koji sežu do vremena Vlaha.Čitav život je proveo u istoj kući gdje je proživio djetinjstvo, kući koja je prenesena kroz četiri generacije prije njega, stvarajući osjećaj kontinuiteta i naslijeđa.
Ovaj poznati prostor uvijek mu je pružao osjećaj autentičnosti, a on je cijenio priliku odgajati vlastitu djecu tamo. Odrastanje u ulici Jovana Cvijića bilo je poput života Toma Sojera, a njegova starija sestra Jasna odigrala je ključnu ulogu u njegovom rastu, podučavajući ga čitanju od najranijih godina i njegujući njegov prirodni talent. Kao čudo od djeteta, najvažnije trenutke svojeg odrastanja zabilježio je u svojoj knjizi “Kalendar mog djetinjstva”.Odluka da se upiše na geografiju pokazala se izvrsnom, posebno jer prijemni ispit nije uključivao matematiku, a konkurencija je bila jaka. No, strast prema glazbi odvela ga je s fakulteta nakon što je objavio svoj prvi album, označavajući prekretnicu u njegovom životu. Nije nikada pohađao glazbenu školu; njegova prirodna muzikalnost bila je očita, iako nije odmah shvatio svoj jedinstveni talent za pisanje tekstova. Prvi put je uzeo gitaru u ruke s 18 godina, iako su ga drugi obeshrabrivali tvrdeći da je prekasno za početak sviranja. Bez obzira na skeptike, počeo je stvarati pjesme koje će ostati neobjašnjive drugima. Nije se smatrao glazbenikom, već je uvijek isticao svoj identitet kao tekstopisac kad ga pitaju za zanimanje.
Njegova glazbena karijera započela je osnivanjem benda Žetva, čije je ime sam osmislio, okupljajući bliske prijatelje iz srednje škole. Radijski termin za snimanje njihove jedine pjesme “U razdeljak te ljubim” otvorio im je vrata, unatoč tome što se radilo o tangu, žanru koji nikada posebno nije volio. To je označilo početak putovanja koje će ga odvesti raznim stazama. Nakon toga je napustio bend i stvorio Rani mraz kao šalu i izazov, imajući na umu da rani mraz uvijek predstavlja opasnost za žetvu. Članovi benda, njegovi prijatelji iz srednje škole, nisu bili iskusni glazbenici, a grupu su prvotno zamislili kao privremenu proslavu. Međutim, njihova pjesma “Prva ljubav” postala je veliki hit u Jugoslaviji, gurajući ih naprijed bez povratka. Pokušali su spojiti Rani mraz s grupom Suncokret, a kratko su im se pridružili Bora Čorba i Bilja Krstić. No, nespojive kreativne vizije ubrzo su doveli do raskida s Borom, a grupa je nastavila vlastiti put. 1982.godine donio je hrabru odluku da nastavi solo karijeru nakon što je izdao dva albuma sa svojim prethodnim bendom. Kasniji uspjeh s 12 novih albuma bio je izvanredan. Unatoč postignućima, roditelji su snažno odgovarali od njegove odluke da postane glazbenik, ističući važnost fokusiranja na studij geografije za koji se obrazovao. Nikada nisu prisustvovali nijednom njegovom koncertu, ostavljajući dva rezervirana mjesta prazna. Ali, njegov život nije dobio smjer sve dok se na njegovu scenu nije pojavila supruga Olivera. Trenutak kada su im se putevi spojili mogao je izgledati nadrealno mnogima.
