Ulice Menhetna bile su uobičajeno prepune jutarnje gužve, ali za Tomasa Vekslera danas je vrijeme stalo. ……..
Dok je prolazio pored kafića i butikova, pogled mu je zapeo za ženu koja je sjedila na trotoaru, grleći malog dječaka. Odeća joj je bila poderana, lice prljavo, ali oči… oči su mu bile prepoznatljive. Srce mu je stalo.
Približio joj se, svaki korak bio je težak, kao da hodanje gubi smisao. Kada je žena podigla pogled, Tomas je osjetio hladan dah kroz tijelo. Pred njim stajala je Izabela – njegova žena, za koju je vjerovao da je nestala prije pet godina. Kleknuo je, a glas mu se slomio: „Živa si…“
Dječak je podigao pogled, a Tomas je prepoznao svoje plave oči u njima. Izabela je šaptom rekla: „Morala sam ga zaštititi.“
„Od koga?“ upitao je, stežući šake.
„Od tvog oca,“ prošaputala je, a te riječi ga oborile s nogu. Svijet mu se rušio i preoblikovao u istoj sekundi. Njegovo obezbeđenje zastalo je, a on im rukom pokazao da se povuku. Ovo nije bio poslovni susret – ovo je bio trenutak života.
„Idemo odavde,“ rekao je odlučno, pomažući joj da ustane. Odveo ih je u obližnji luksuzni hotel, iznajmio apartman i naručio toplu hranu. Dječak, sada prepoznat kao njegov sin Aleks, prvi put u životu je jeo do sitosti, a Tomas je osjećao kako mu se u grudima taloži bijes i tuga prema ocu.
„Moraš mi reći sve,“ rekao je tiho, dok su sjedili za stolom.
Izabela je duboko udahnula i počela pričati. O godinama bijega, prijetnjama, strahu koji je nosila u sebi. Kako je morala lažirati svoju smrt nakon eksplozije na jahti, uzimajući samo ono što je mogla ponijeti, bežeći od opasnosti. „Pet godina sam bježala,“ rekla je, glas joj je drhtao. „Spavala sam po skloništima, radila za keš, sve samo da ga ne pronađe.“
Tomas je stisnuo šake. „Mogla si mi vjerovati.“
„Da li bih mogla?“ pogledala ga je pravo u oči. „Ti si tada bio pod očevim uticajem. Plašila sam se da će te naterati da biraš između nas i imperije.“
Te riječi su bolele više nego što je očekivao, ali duboko u sebi znao je da su istinite. Prije pet godina bio je slijep za očevu manipulaciju. Sada više nije.
- Sutradan je otkazao sve sastanke i odveo Izabelu i Aleksa u svoj penthaus. Kada su otvorili vrata, sve što je nekada bilo prazno sada je dobilo smisao. Fotografije u staklenoj bašti sada su bile žive, simbol nove šanse.
„Ovo je tvoj dom,“ rekao je sinu, klečeći da budu u istoj visini. „I od danas, ništa ti više neće nedostajati.“ Izabela je zaplakala, prvi put nakon godina osjećala se sigurno.
- Ali Tomas nije stao. Angažovao je tim advokata i privatnih istražitelja. Za nekoliko dana prikupio je dokaze da je njegov otac naručio sabotažu koja je dovela do eksplozije jahte. Kada je stao pred oca u porodičnoj vili, Tomas nije bio isti čovjek. Bio je otac i muž, sa sviješću šta znači izgubiti sve.
„Gotov si,“ rekao je hladno, bacajući fasciklu na sto. „Sve ide tužiocu. Ako ikada priđeš mom sinu ili Izabeli, više nikada nećeš vidjeti svetlost dana.“
Stariji Veksler pokušao je prijetiti, ali Tomas ga je presekao pogledom. „Ti si izgubio porodicu. Ja sam svoju povratio.“
Narednih nedelja, Tomas i Izabela polako su obnavljali odnos. Bilo je suza, dugih razgovora, trenutaka tišine kada su samo sjedili zajedno, držeći se za ruke i promatrajući Aleksa kako spava.
Jednog jutra, dok je sunce obasjavalo krovove Menhetna, Tomas je kleknuo pred Izabelu i rekao: „Peti rođendan naše ljubavi slavimo iznova. Hoćeš li se ponovo udati za mene?“
- Izabela se nasmijala kroz suze i klimnula glavom. Aleks je potrčao da ih zagrli, a Tomas je po prvi put u godinama patnje osjetio da je njegova porodica kompletna. Njegovo carstvo, nekada od stakla i čelika, sada je imalo srce. Ljubav je vratila život i smisao onome što je dugo bilo izgubljeno.
