Rođena sam kao muslimanka u porodici gdje su se određena pravila i očekivanja podrazumijevala. Proćitajte….
Odrasla sam uz ideju da se udajem „za svog“, da je tako ispravno, da tako treba. Ali onda sam upoznala njega — čovjeka koji je bio sve ono što sam tražila u partneru, osim što je bio druge vjere.
Za mene to nikada nije predstavljalo prepreku. Ljudi su ljudi, a vjera, tradicija ili prezime ne govore ništa o tome kakvo je nečije srce.
U to sam vjerovala i još uvijek vjerujem. Moji roditelji nisu. Kada sam donijela odluku da se udam za njega, osjećala sam se kao da mi je porodica okrenula leđa. Oni su ga gledali kao nekoga ko „ne pripada“. I tako je počelo moje prvo suočavanje sa realnošću.
- Ipak, udala sam se, preselila u naš dom i započela život koji je, uprkos svemu, bio miran, topao i pun poštovanja. Moj muž nikada, ni jednog trenutka, nije rekao ružnu riječ o mojim roditeljima, iako su ga godinama ignorisali i odbacivali. Često me tješio govoreći da će vrijeme donijeti razumijevanje, i da je on tu prvenstveno zbog mene, a ne zbog njihovog mišljenja.
Prošlo je deset godina. Deset godina braka u kojem sam bila voljena, zaštićena i poštovana. Deset godina tokom kojih su moji roditelji zadržali distancu, iako su povremeno davali sitne znakove da bi možda jednog dana mogli prihvatiti naš život.
A onda se dogodilo nešto što mi je otvorilo oči.
- Nazvala me majka i, kao da nikada nije bilo godina šutnje ni zebnje, pitala me može li moj muž pomoći jednoj našoj rođakinji da se zaposli. U trenutku sam ostala bez riječi. Nisam mogla vjerovati — čovjeka kojeg nikad nisu nazvali zetom, čovjeka kojeg su deset godina gledali kao nekog ko „nije njihov“, sada odjednom trebaju.
U meni se tada nešto prelomilo.
Shvatila sam da moj brak nije problem zato što je on Srbin, već zato što moji roditelji nikada nisu dozvolili sebi da vide ko je on zapravo. Čovjek koji me nikada nije povrijedio, čovjek koji me poštuje više nego što su neki ikada poštovali moja osjećanja. Čovjek koji je godinama bio strpljiv prema njihovim predrasudama — i nikad se nije žalio.
A sada su od njega tražili uslugu.
- Tada sam prvi put u životu majci rekla ono što sam godinama nosila u sebi:
„Ako ni nakon deset godina ne mogu da ga nazovu zetom, onda nemaju ni pravo da traže pomoć od nekoga koga ne smatraju dijelom porodice.“
Bilo je teško. Bilo je bolno. Ali u tom trenutku sam shvatila koliko je moj muž zapravo vrijedan. Ne zbog posla, ne zbog obrazovanja, već zbog načina na koji je sve ovo podnosio — tiho, dostojanstveno, bez ijedne loše riječi.
Preispitala sam sve što sam prošla od dana kada sam odlučila da izaberem ljubav, a ne predrasude. I shvatila sam da, uprkos svemu, nisam pogriješila. Moj brak je opstao zato što je izgrađen na poštovanju, a ne na prezimenima. Na razumijevanju, a ne na tradicijama koje sputavaju.
- Shvatila sam i nešto drugo — ponekad te život nauči da ljudi ne mrze druge zbog vjere, već zbog straha od odstupanja od onoga što poznaju. Ali isto tako naučiš da ne moraš uvijek biti most prema onima koji nisu spremni preći put do tebe.
Danas, nakon sve ove godine, znam jedno:
Ljubav ne ruši prepreke sama od sebe — ljudi su ti koji moraju odlučiti hoće li ih ukloniti ili čuvati kao zid.
- Ja sam izabrala čovjeka koji ne gradi zidove.
Izabrala sam život u kojem je vjera poštovana, a ne korištena kao granica.
Izabrala sam sebe.
I, najvažnije: izabrala sam ljubav kakvu sam oduvijek željela — hrabru, iskrenu i veću od svih razlika.
