U današnjem članku donosimo ispovest jedne žene,saznajte više…
- želim podijeliti nešto što mi još uvijek steže srce i budi pitanje da li sam postupila ispravno ili sam se ogrešila. Ja sam ona snaha o kojoj se šapuće, ona koja je zabranila svekru i svekrvi da vide svoje unuče. Znam da zvuči surovo, ali život me naučio da odluke nisu uvijek crno-bijele i da se iza svake krije gomila boli, razočaranja i nepravdi.
Udala sam se za čovjeka koga sam istinski voljela. On je dolazio iz ugledne porodice, ali to nikada nije bio razlog zbog kojeg sam rekla „da“. Naša sreća bila je u malim stvarima – zajedničkom radu, planovima i snovima o domu u kojem ćemo stvoriti porodicu. Od samog početka znali smo da želimo nezavisnost i privatnost. Nismo željeli živjeti s njegovim roditeljima jer smo željeli da naše odluke budu samo naše.
Godinama smo štedjeli. Svaku marku okretali dvaput prije nego što bismo je potrošili. Kredit, nova kuća, dijete – to je bio naš plan. Nismo jurili luksuz, već samo krov nad glavom. Ali život se rijetko uklapa u planove.
- Jednog dana sam saznala da sam trudna. Vijest me oborila s nogu, jer iako dijete nije bilo planirano, u meni se rodila neopisiva ljubav i snaga. Znala sam da ne želim pobaciti. Znala sam i da bez stabilnog doma biće teško. Suprug je bio srećan, ali i zabrinut. I tada smo odlučili da se obratimo njegovim roditeljima za pomoć.
- Kada smo otišli kod njih i podijelili vijest da čekamo bebu, očekivala sam zagrljaje, suze radosnice, možda čak i riječ podrške. Ali radost se ugasila čim smo rekli da nam treba zajam za učešće u kreditu za kuću. Njihova lica su se promijenila, pogledali su nas kao da smo tražili nešto nedopustivo. Svekrva nas je pitala kako smo uopšte pomislili da imaju toliko novca. Razgovor je završio naglo, a mi smo otišli s teretom na srcu.
Nedugo zatim, saznala sam da svekar planira kupiti novi automobil. Srce mi se steglo. Kako je moguće da je luksuzniji auto važniji od doma za rođeno unuče? Taj trenutak je bio prekretnica. U meni se rodila odluka da takvim ljudima ne mogu dopustiti da budu dio života mog djeteta.
- Muž je tada stajao uz mene, iako je osjećao bol. Razum mu je govorio da smo postupili ispravno, ali njegovo srce je žudjelo za roditeljskim oproštajem i pomirenjem. A ja sam bila nepokolebljiva – nisam mogla i nisam htjela da im dam priliku da pokažu ljubav kad im ona nije bila važna onda kada je bilo najpotrebnije.
Trudnoća je prolazila, a ja sam svaki dan osjećala i radost i gorčinu. Kada sam rodila, nadala sam se da će se sve promijeniti. Da će pogled na malo unuče probuditi ono što novac nije mogao. Ali nisu došli. Nisu pokazali volju, nisu nazvali, nisu pitali. A ja sam u sebi sve više učvršćivala zid.
- Poslije šest mjeseci, suprug i ja smo sami skupili novac, podigli kredit i kupili kuću. Naša porodica je imala dom, ali između mene i mojih svekra i svekrve rasla je nepremostiva distanca. Svaki dan me podsjećao da im je materijalno bilo važnije od porodice, i zato sam ostala pri odluci.
- Ne želim da moje dijete odrasta pored ljudi koji nisu mogli pokazati ni najmanju žrtvu za njega. Ne želim da jednog dana pitam sebe zašto sam dopustila da ga oblikuju oni kojima novi automobil znači više od unuka.
Ipak, često u tišini noći osjetim težinu pitanja: da li sam pogriješila pred Bogom? Da li sam uskraćivanjem kontakta između djeteta i njegovih baka i deke učinila nešto što će se meni vratiti? Srce mi kaže da nisam – jer sam zaštitila svoje dijete. Ali duša se ipak preispituje.
- Možda jednog dana oprostim, možda jednog dana spustim gard. Ali danas, dok gledam svoje dijete kako raste, vjerujem da sam uradila ono što je bilo potrebno. Možda sam „zla snaha“ u očima drugih, ali ja sam majka koja je stavila svoje dijete na prvo mjesto. A to je uloga u kojoj nikada neću odustati.
