Bio je to sasvim običan radni dan, jedan od onih koji se ne razlikuju ni po čemu od prethodnog…..
Kiša je sitno rominjala, asfalt je bio taman i sjajan, a ljudi su hodali pognutih glava, zureći u telefone ili razmišljajući o obavezama koje ih čekaju.
Marko je izašao iz kancelarije tačno u 12:30, kao i svakog dana, sa jednom mišlju u glavi – ručak. Nije imao vremena za restoran, niti volje da nosi hranu od kuće. Kao i mnogo puta ranije, odlučio je da svrati u malu pekaru na uglu ulice.
- Pekara je mirisala na svježe pecivo, topli hljeb i kafu. Iza pulta je stajala mlada prodavačica, vidno umorna, ali ljubazna. Marko je pogledao vitrinu i bez mnogo razmišljanja rekao da želi sendvič sa šunkom i sirom. Bio je gladan, a pauza kratka. Uzeo je sendvič umotan u papir, platio i izašao napolje, tražeći klupu u obližnjem parku.
Sjeo je, izvadio sendvič i na trenutak zastao. Zvuk grada bio je prigušen kišom, a on je osjetio ono kratko zadovoljstvo koje dolazi prije prvog zalogaja. Zagrizao je bez razmišljanja. U tom trenutku, nešto nije bilo u redu. Osjetio je čudan ukus, blag, ali neprijatan. Instinktivno je stao i pogledao u sendvič.
Tada ih je vidio.
Male, crne muhe, nekoliko njih, sakrivene između lista salate i komada sira. Jedna se pomjerila. Marku se želudac okrenuo. Srce mu je na trenutak ubrzalo, a grlo se stegnulo. Brzo je ispljunuo zalogaj, obrisao usta rukavom i zurio u sendvič kao da ga je izdao.
Prva reakcija bila je gađenje, ali odmah zatim došla je ljutnja. Pomislio je na pekaru, na vitrinu, na nemar. Ustao je naglo, gotovo bijesno, i krenuo nazad. U glavi je već slagao rečenice, zamišljao raspravu, žalbu, možda čak i prijavu. Ovo nije bilo samo pitanje hrane, već povjerenja.
Kada je ušao u pekaru, prodavačica ga je pogledala iznenađeno. Marko je spustio sendvič na pult i mirno, ali čvrsto rekao šta se desilo. Pokazao je muhe. Na njeno lice se spustila boja srama. Nije se branila, nije negirala. Samo je tiho rekla da joj je žao i pozvala šefa.
- Vlasnik pekare, sredovječan čovjek s umornim očima, izašao je iz zadnje prostorije. Pogledao je sendvič, uzdahnuo i bez mnogo riječi ponudio povrat novca i novi obrok. Marko je klimnuo glavom, ali više nije bio gladan. Apetit je nestao, zamijenjen nečim težim.
Dok je stajao tamo, primijetio je nešto drugo – nervozu u očima prodavačice, ruke koje su joj blago drhtale. Iznenada je shvatio da ona vjerovatno nije kriva. Možda je danima radila prekovremeno, možda je bila sama u smjeni, možda je neko drugi propustio da pokrije hranu. Bijes je polako popuštao.
Uzeo je novac, zahvalio se i izašao. Kiša je i dalje padala. Sjeo je ponovo na klupu, ovaj put bez sendviča. Gledao je ljude kako prolaze, svako u svom svijetu, noseći svoje male probleme. Pomislio je kako je jedan zalogaj bio dovoljan da mu promijeni cijeli dan.
Ali priča se tu nije završila.
- Sljedećeg dana, Marko je ponovo prošao pored iste pekare. Zastao je. Vidio je novu mrežicu preko vitrine, drugačiji raspored hrane, čak i mali natpis o higijeni. Prodavačica ga je prepoznala i stidljivo se nasmiješila. On je klimnuo glavom i nastavio dalje.
Shvatio je da se neprijatna iskustva ponekad dogode ne da bi nas naljutila, već da bi nešto promijenila. Možda u nama, možda u drugima. Tog dana nije dobio ručak kakav je želio, ali je dobio podsjetnik koliko su sitnice važne i koliko jedan trenutak nepažnje može imati posljedice.
A sendvič? Sendvič je postao priča. Priča koju će prepričavati kolegama uz kafu, uz smijeh i gađenje, ali i uz onu tiho izgovorenu rečenicu:
„Od tada uvijek prvo pogledam šta jedem.“
