Svaki čovjek na svijetu ima neke svoje tajne koje ne dijeli ni sa kim, ili ih podijeli sa uskim krugom ljudi, ali se za njih prije ili kasnije sazna na nek način. Danas vam donosimo ispovijest jednog muškarca.
Jovica, vozač kamiona porijeklom iz kruševačkog kraja, proteklih 12 godina posvetio je vozeći se balkanskim autoputevima. Vozio je neprekidno, bez obzira na dan i noć, po raznim vremenskim uvjetima, uključujući kišu i snijeg, a sve u potrazi za boljim životom svoje obitelji i opremanjem stana za koji su on i supruga podigli kredit. Dok su kotači njegovog kamioneta trošili kilometre, borio se s dubokim osjećajima samoće, uvjeren da netko čeka njegov povratak kući, marljivo brojeći dane do ponovnog susreta.
- “Često sam izgubio pojam o danu”, razmišlja Jovica. “Jednostavno sam vozio. Svaki put je donio koji dinar dodatno za kućanstvo, za djecu, za nju… Vjerovao sam da zajedno gradimo život. “Osjećao sam da se udaljavamo, ali nisam predvidio da će se to tako završiti. Prema njegovim riječima, problemi su počeli prije nekoliko godina, jer je primijetio da mu se supruga sve više udaljava.
“Vjerovao sam da je ova situacija tipična – često putujem, ostavljajući je da se sama brine o djeci. Naši se susreti događaju možda tri puta godišnje, poklapajući se s rijetkim prilikama kada mogu uzeti godišnji odmor. Stalno predviđam dane koji vode do našeg ponovnog susreta, a ona je vješto iskoristila moju odsutnost. Ušao sam u rezidenciju s velikom diskrecijom, a tada me dočekao zvuk muškog smijeha. Presudni trenutak stigao je bez upozorenja. Tog jutra Jovica je osjetio neobičan ambijent, kao da se sve savršeno posložilo.
Krenuo sam na putovanje u Beč, gdje sam bio angažiran na istovaru, s planovima da nastavim kasnije. Međutim, kontaktirao me moj nadređeni kako bi me obavijestio da će kolega preuzeti kontrolu nad kamionom u pratnji mlađe osobe kojoj je mentor te da se trebam vratiti kući i javiti za nekoliko dana. Budući da sam u neposrednoj blizini Kruševca, odlučio sam da ne najavim dolazak, već sam ih iznenadio. Odletio sam u Beograd i tijekom putovanja svratio u trgovački centar da kupim darove za djecu i parfem za suprugu.
Kad sam tiho ušao da je ne uznemiravam, susreo sam se s neočekivanim smijehom – muškim smijehom – koji je dolazio iz moje kuće, iz našeg kreveta. Ostao je bez riječi. Noge su mu drhtale, ruke drhtale, a srce kao da je prestalo kucati. “Poslije otkrivanja identiteta osobe s kojom je bio nevjeran, moje zdravlje je bilo nepovoljno pogođeno. Čovjek je upoznat s osjećajem da krv ključa i da se tijelo hladi; to je moje iskustvo. Osoba o kojoj je riječ bila je bivša kolegica, kojoj sam čak pružao financijsku pomoć u vrijeme potrebe.
Zvonjenje u ušima pratilo je mračenje vida, a obuzeo me strah od vlastitih odgovora. Nasuprot tome, pokazala je hladno držanje, kao da je moja nevolja sasvim obična. Tek sam kasnije shvatio da je to za nju bio tek trenutak olakšanja, kao da je preduhitrila moje riječi da budu – odlazi. Dakle, čini se da je odluka o prekidu veze bila samo moja. “Dugi niz godina posvetio sam svom trudu, a sredstva su utrošena u njegovo ime. Sljedećih dana Jovica je doživljavao nadrealno postojanje.
Njegova supruga, ne pokazujući znakove žaljenja, skupila je svoje stvari i otišla – u pratnji svog ljubavnika. Sredstva koja je godinama slao kući nestala su, potrošena na izlete, tretmane ljepote, gastronomska iskustva i darove za drugog muškarca. “Razmislite o muci rada dvanaest godina, odvojeni od svoje djece, boraveći na ulici, samo da biste otkrili da su vaši napori u konačnici podržavali tuđu romantičnu zapetljanost”, izražava Jovica, njegov ton prožet gorčinom.
„Rezidencija je potpuno izgubljena – u najdoslovnijem tumačenju tog pojma. Trenutno navodi da je u procesu oporavka. Nakon prvotnog šoka dobio je dijagnozu dijabetesa, izgubio je 18 kilograma, ide na terapije, uzima lijekove i ovisi o podršci prijatelja. “Nastavljam voziti, jer koja druga opcija postoji? Međutim, dom više ne zamišljam u snovima… jer je dom, u pravom smislu te riječi – nestao.
