Ljudske sudbije mogu biti jako neobične i u nekim slučajevima i jako tužne. Danas vam donosimo priču o Jovi koji je otišao u potragu za sinom kojeg nije vidio jako dugo i izgubio mu se svaki trag.
Prenosimo uznemirujuću priču iz Surčina, mirnog mjesta nadomak Beograda koja je mnoge stanovnike tog kraja ostavila bez daha, a pitali su se i koliko informacija imaju o ljudima s kojima svakodnevno dijele put. Godinama je u tom kraju živio Jovo Petrović, čovjek koji je bio poznat po svojoj skromnosti i želji da pomogne svakome kome je pomoć bila potrebna. Bio je tih, suzdržan, rijetko se s njim razgovaralo, ali svi su ga poštovali jer je uvijek bio spreman pomoći.
- Život mu je bio običan, a birači su ga prepoznali kao stup zajednice. No, prije nekoliko mjeseci dogodila se situacija koja je sve šokirala i ostavila mnoga pitanja bez odgovora. Jovo je iznenada kupio kuću, to se dogodilo za nekoliko dana, i on je krenuo. Nitko nije znao kamo je putovao niti što ga je navelo na takvu odluku. Nije bilo konačnog pisma ponude, nikakvog objašnjenja, nikakvih naznaka da namjerava otići. Tek tada su ljudi iz tog područja saznali za neobično pismo koje se jednog jutra pojavilo u njegovom poštanskom sandučiću koje je trebalo biti u Rotterdamu, s povratnom adresom koja je bila specifična za grad Nizozemsku.
Bio je to prvi znak života od strane njegova sina, Marka, koji to nije vidio više od dvadeset i četiri godine. To je pismo u Jovi potaknulo dugogodišnju legendu, legendu koja se skrivala iza tišine i redovitih obaveza svakodnevice. Marko je 1990-ih emigrirao u SAD, a zatim je kao mladić u ranim 20-ima tražio bolju egzistenciju. Jobu je njegov odlazak teško pao, ali ga je ipak podržavao nadajući se da će mu se pružiti bolja prilika. U početku su razgovarali telefonom, razmjenjivali pisma, no kako je vrijeme prolazilo komunikacija se smanjila do te mjere da je potpuno prestala.
Svaki dan Jovo bi stajao pred ulazom u kuću, kao da očekuje da će mu se jednog dana pojaviti sin. Njegovi obližnji stanovnici promatrali su njegovu tugu, ali on bi rijetko o tome govorio. Jednostavno bi rekao da je svjestan mene: “On zna gdje sam.” Kad je pismo otkriveno, stvari su se odjednom promijenile. Jovo ga je smjestio na klupu ispred rezidencije, dugo je ostao nepomičan, zamišljen, promatrajući daljinu. Nitko nije znao što je u njemu pisalo, ali njegovi su postupci pokazali da ga je to duboko pogodilo.
Počeo je tiho razgovarati o prodaji stvari iz rezidencije, raspitivao se za putovnicu, posjetio odvjetnika, sve bez dodatnih riječi i objašnjenja. Kasnije su susjedi primijetili da stan više nije njegov. Ta je smjena bila prva naznaka da se priprema za značajan događaj. Jednog jutra Jovo je jednostavno nestao. Nije uspio nikome ostaviti poruku, nije uspio ni kontaktirati svoju obitelj. Ljudi u blizini danima su ispitivali što se dogodilo. Mnogi su mislili da je slijedio sina, kako bi pokušao nadoknaditi izgubljeno vrijeme.
Stariji su rekli da vjeruju da je to ljubav roditelja koja nikada nije umrla unatoč dugim godinama šutnje. Jedni su smatrali da je Marko platio novac da bi otac došao kod njega, a drugi da je taj posljednji značajan iskorak napravio sam Jovo. Ono što je sigurno je da se od trenutka kada je otišao ni s kim više nije mirio. Telefoni koje je koristio su otkazali, a nova adresa koju je možda posjetio nije poznata. Nitko ne zna je li stigao do Nizozemske, je li locirao sina ili je postigao ono što je tako dugo želio. Njegovim odlaskom stvorio se jaz, ali i uvjerenje da je, daleko od rodnog kraja, ipak doživio mir.
Susjedi ga još uvijek vole. Tvrde da je Jovo uvijek bio miran, ali da nije napuštao nikoga ko mu je tražio pomoć. Sada, dok sjede ispred svojih domova i prisjećaju se detalja s putovanja, često će zastati i promatrati cestu koja vodi iz sela. Možda žele vjerovati da će se jednog dana on pojaviti da objasni što se dogodilo. Mnogi smatraju da je njegov odlazak prikaz veze između oca i sina koja je jaka i neraskidiva, kao i broj ljudi koji se mogu promijeniti u jednom znaku da je ono što su izgubili možda još uvijek prisutno.
Priča o Jovi Petroviću tako se čuva u susjedstvu kao uspomena na mirnog čovjeka koji je možda započeo svoje najveće životno putovanje. Ono što ga je toliko dugo sprječavalo da progovori sada ga je pomaknulo na poziciju koja ga je odvela daleko, a njegova odsutnost postala je pripovijest koja je sadržavala nadu, tugu i neizvjesnost.
