Život piše nevjerovatne priče i nekim ljudima se dešavaju sudbine i zapleti kakve ne bi mogao da izmisli ni najbolji holivudski režiser. Donosimo vam istinitu priču iz Srbije.
Predstavljamo vam upečatljivu priču o paru koji je nakon dva desetljeća okončao brak. Čitajte dalje i otkrijte događaje koji su se dogodili u životu ove ženeNakon gotovo dvadeset godina zajedničkog života Dubravkina i Jovina zajednica tiho su sklopljena. Nije bilo žestokih svađa, pravnih sukoba, niti podjela poznanstava na “njezina” i “njegova”. Činilo se da je rastanak bio prijateljski i civiliziran. Ipak, unutar granica njihove obiteljske kuće, stvarnost je bila daleko kompliciranija.
- Dubravkina odluka da ostane kod kuće nije proizašla iz želje za tim, već iz nedostatka alternativnih mogućnosti. Iako je kuća službeno bila upisana na Joino ime kao nasljedstvo i unatoč zajedničkom kreditu koji nije dokumentiran, ona je također ostala njezino prebivalište. Ovdje su se okupljala djeca, gdje je njezina tvrtka bila zgodno smještena i gdje su protekle bezbrojne godine njezina života. Odlazak bi značio gubitak svega što je znala. Nekoliko tjedana nakon razvoda Jovo je predstavio novu partnericu. Bez ikakve prethodne najave i objašnjenja stigla je Tanja, znatno mlađa žena, s prtljagom.
Ova je prilika označila ključni trenutak. Sve do tog trenutka bivši su supružnici održavali hladnu, ali pristojnu komunikaciju. No, Dubravka je u tom trenutku došla do svoje točke pucanja. Bijes koji je godinama tinjao ispod njezine staložene fasade buknuo je punom snagom. Govorila je jasno, održavajući ujednačen ton, ali njezin je prijezir bio nepogrešivo očit. Ako vjerujete da ovu kuću možete pretvoriti u utočište za svoje ljubavnike dok ja živim kao podstanar u vlastitoj egzistenciji, grdno se varate. Jovo je ostao pribran, što ju je kasnije još više dezorijentisalo.
Njegov odgovor je bio kratak: Ovo je moje prebivalište, a ti si neudana žena. Imate mogućnost otići u bilo koje vrijeme. Od tog vremena nadalje, napetost se transformirala u redoviti aspekt svakodnevnog života. Dok su prepirke prije bile rijetke, sada su odjeknule u susjednim dvorištima. Dubravka je Tanji zamjerila što se služi njezinim posuđem, uzurpira kćerinu sobu i ponaša se kao da je oduvijek bila dio njihovih života. Ovaj osjećaj nije bio ukorijenjen u ljubomori, već u osjećaju nepravde i isključenosti. Tanya je pokušala izbjeći sukob, pokazujući ljubaznost koja je graničila s pretjeranom.
Njezina šutnja, koja je odražavala suptilnu bliskost s ukućanima, često se tumačila kao provokacija. Posebno žestoka reakcija dogodila se kada je Dubravkino rublje prala pored svog. Molim vas da ne rukujete mojim stvarima. Nisam ti ni sestra ni cimerica; Nemam nikakav odnos s tobom. No, stvarnost, koju zna samo nekolicina Subotičana, bila je dublja. Tanjin dolazak nije bio slučajnost; nije tražila utjehu, nego iskupljenje. Bolujući od raka limfnih čvorova, našla se bez podrške i sredstava. Kada je otkrio u kakvom je stanju, Jovo je osjetio potrebu da joj pomogne, makar joj to značilo samo sklonište.
Nakon ove spoznaje Dubravka se nije dala bez oklijevanja. Iako se njezina ljubav prema Jovanu smanjila, emotivni ožiljak je ostao. Postupno se distancirala od nemira. Počela je pripremati obroke za Tanju i povremeno je pratila na terapije. Iako nisu sklopili prijateljstvo, uspjeli su živjeti zajedno. Dvije žene, koje povezuje isti muškarac i žive zajedno, razmjenjivale su patnju bez dijeljenja emocija. Dvije godine kasnije Tanja je nakon duge i iscrpljujuće borbe preminula.
Nakon njene smrti, Jovo je prvi put iskazao svoju krivnju. Iako nije žalio zbog razvoda ili svojih odluka, žalio je zbog nesposobnosti da ispuni uloge koje su drugi zahtijevali od njega – što nije bio dobar muž, vjeran partner ili stabilna prisutnost. Dubravka je odlučila ostati. Iako do pomirenja nije došlo, neprijateljstvo je nestalo. Živjeli su u istom stanu, kao odjeci nekadašnjeg postojanja. Zajednica je prestala govoriti o njihovoj situaciji.
Oni koji su bili upoznati s cijelom pričom ostali su nijemi. Jovo i Dubravka povremeno su se našli kako sjede na suprotnim krajevima dvorišta, šutke pijuckajući kavu, izbjegavajući kontakt očima i suzdržavajući se od razgovora. Ovo tiho druženje bilo im je dovoljno. Na kraju, kada se riječi iscrpe, a emocije priguše, tišina se pojavljuje kao jedini univerzalni jezik. Štoviše, zajednička šutnja može predstavljati najdublji izraz ljudske intimnosti.
